Dok i danas, 30 godina nakon završetka rata, javnost i političari, pogotovo uoči izbora, budno osluškuju šta će poručiti demobilisani borci i ratni vojni invalidi, žrtve ratne torture su na margini, možda i zato što su malobrojni i što se i sami klone javnosti.
Žrtve ratne torture su ljudi, koji su, kao djeca, ranjeni u izbjegličkim kolonama, muškarci i žene koji su bili zatočeni i maltretirani u logorima, žrtve ratnog silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja, svi oni koji su bili izloženi grubom nasilju i progonu, a nisu bili pripadnici vojnih formacija niti su nosili oružje.
S obzirom na to šta se u BiH, pa i na teritoriji Republike Srpske, dešavalo u ratu devedesetih, očekivalo bi se da se te žrtve broje hiljadama. Ali, nije baš tako, bar kad su u pitanju zvanične evidencije i zakonom potvrđeni status.
Zakon o zaštiti žrtava ratne torture Republike Srpske usvojen je tek 2018. godine, uz javno zalaganje nevladinih organizacija, prije svega „Trial Internationalˮ u BiH i Fondacija „Udružene ženeˮ Banjaluka i „Laraˮ Bijeljina.
I nakon usvajanja, zakon je izazvao mnoge rasprave i kontroverze, između ostalog i zato što je žrtvama dat rok od 5 godina, u kojem moraju podnijeti zahtjev da bi, i zvanično, stekli status i prava koja im zakon garantuje.
Iako ratni zločini ne zastarijevaju, zastarijeva mogućnost da žrtve tih zločina ostvare svoja prava.
Danas, prema evidenciji nadležnog Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS, status žrtve ratne torture ima 296 građana Srpske, a njih 213, na osnovu tog statusa, ima pravo na mjesečno primanje.
Kako navode u Ministarstvu, iznosi mjesečnog novčanog primanja za ovu kategoriju kreću se od 246 KM do 575 KM.
Od ukupnog broja stradalnika sa statusom žrtve ratne torture, 90 je muškaraca i 206 žena.
Zanimljivo je da je 2024. godine, takođe prema zvaničnim podacima nadležnog Ministarstva, taj status imalo 308 žrtava.
Zakon i ambijent
– Danas ih je manje, jer ljudi umiru. Neko ko je, recimo, preživio ratnu torturu kao 50- godišnjak, danas ima 81 godinu. Mnogi ratni stradalnici su umrli ne samo zbog starosti, nego i zbog bolesti i posljedica torture koju su preživjeli. Mnogi umiru u tišini i na marginama društva, a da nisu ni ostvarili status, koji im po zakonu pripada – kaže Lana Jajčević, pravna savjetnica u Fondaciji Udružene žene.
Kako navodi, postupci za ostvarivanje statusa žrtve ratne torture su često trajali dugo i bili iscrpljujući.
– Traženo je toliko dokaznog materijala, bilo je toliko administrativnih prepreka, da su mnoge žrtve odustajale od borbe za status – kaže Jajčevićeva za Srpskainfo.
Prijedorčanin Fikret Alić nije odustao. Iako je zahtjev podnio u zakonskom roku, još 2023. godine, i danas se bori sa administracijom.
Nakon što je na Vrhovnom sudu RS, u drugostepenom upravom sporu, postupak za utvrđivanje statusa žrtve ratne torture vraćen na početak, Alić mora ponovo dokazivati da je bio, kako navodi, zatočen u Trnopolju.
– Priložio sam potvrde Međunarodnog Crvenog krsta, ali mi to nisu priznali kao dokaz – navodi Alić za Srpskaifno.
U Prijedoru je status žrtve ratne torture ostvarilo samo četvoro građana, a jedini Bošnjak među njima je Mirsad Duratović, inače poslanik i bivši potpredsjednik Narodne skupštine RS. Duratović je kao 17-godišnji dječak bio zatočen u logoru Omarska.
Lana Jačević kaže da je rijetkost da žrtve zločina, koje su u ratu počinili pripadnici Vojske i policije Republike Srpske, ostvare status žrtve ratne torture u Srpskoj.
Većina tih žrtava je poslije rata život nastavila u Federaciji BiH ili u inostranstvu, a oni koji su se vratili u RS nemaju mnogo povjerenja u institucije u Srpskoj, pogotovo kad su u pitanju ovakvi postupci.
– Na žalost, iako je to nepravedno i neljudski, žrtve se i danas dijele na “naše” i “njihove”. Tako je i u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH, nema tu neke razlike – kaže Lana Jajčević.
Radmila Žigić, izvršna direktorka Fondacije „Laraˮ, kaže da je žrtvama teško da ostvare svoja prava, jer žive „u ambijentu poricanja zločinaˮ.
– Zakon nije dovoljan, ako se ne stvori sigurno, podržavajuće okruženje za pristup pravima, bez dodatne viktimizacije, bez prakse u kojoj se pristup pravima otežava često i nepotrebnim administrativnim zahtjevima – kaže Radmila Žigić sa Srpskainfo.
Banja o trošku budžeta
Da su žrtve ratne torture u specifičnom položaju pokazuju i projekti banjske rehabilitacije o trošku budžeta RS.
Vlada RS je 2024. po prvi put ostvarivanje ovog prava omogućila i žrtvama ratne torture. Ali od ukupno 750 mjesta za banjsku rehabilitaciju, samo 24 su, po javnom pozivu, bila rezervisana za žrtve torture, dok su ostala mjesta bila namijenjena ratnim vojnim invalidima i porodicama poginulih boraca.
Ove godine je kvota za žrtve torture dodatno smanjena na samo 20 mjesta u cijeloj RS, dok je 730 mjesta u banjama rezervisano za boračke kategorije.
Iz Ministarstva rada i boračko invlaidske zaštite kažu da se to desilo zbog smanjenig interesovanja žrtava.
Tvrde da se ove godine, u nekim opštinama, niko od žrtava torture nije prijavio za banjsku rehabilitaciju.
Psihologinja i psihoterapeutkinja Slađana Cvjetković, koautorka studije o položaju žrtava ratne torture u RS, ranije je za Srpskainfo istakla da bi bilo izuzetno značajno, ako bi za žrtve torture, a pogotovo za žene koje su pretrpjele seksualno nasilje u ratu, u okviru banjske rehabilitacije bili kreirani posebni psihološki programi prilagođeni njihovim potrebama.
Za sada takvi program ne postoje, a žrtve ratne torture na banjsku rehabilitaciju idu zajedno sa ratnim vojnim invalidima i porodicama poginulih boraca.
Izmiče pravda za silovane žene i žrtve logora
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.