I nije jedini. Čelnici političkih stranaka i predstavnici institucija se naprosto utrkuju u “čestitkama, željama i pozdravima” povodom Praznika rada. Puna su im usta radničkih prava.
Ali, kolone na granicama svjedoče o gorkoj istini: možda je ova priča došla – prekasno. I možda uopšte nije iskrena.
– Ko ne bi volio da živi u svojoj zemlji, sa svojim ljudima! Nisu svi ovi ljudi, koji danas čekaju na granici, od bijesa otišli da koru hljeba zarade u tuđini. Još se sjećam kako su poslodavci govorili da “pod svakim kamenom, mogu naći vozača” i da onaj kome nije dobro “može slobodno da ide” – kaže Banjalučanin N.M. (50), vozač kamiona koji se sa porodicom preselio u Sloveniju.
On je otišao. Danas vozi tuđe kamione tuđim drumovima. I nije jedini. Procjenjuje se da samo u Sloveniji živi i radi više od 70.000 radnika iz BiH. Zaposleni su, uglavnom, u transportu, građevinastvu, ugostiteljstvu i uslužnim djelatnostima.
Šta je sve ove ljude, kao i one koji rade u Austriji, Italiji, Njemačkoj, Švjacarskoj… otjeralo iz Republike Srpske i BiH? Da li je u pitanju (samo) plata, ili radnici bježe i od nepravde, nesigurnosti, korupcije, nepoštovanja istinskih vrijednosti.
Dio odgovora na ova pitanja može se naći i u posljednjim (pret)prazničkim aktivnostima Saveza sindikata Republike Srpske.
Sindikalci su, uoči Praznika rada, a povodom Međunarodnog dana zaštite i zdravlja na radu, održali okrugli sto o zaštiti na radu. Podsjetili su na crnu statistiku: u Republici Srpskoj svake godine na poslu pogine od 10 do 14 radnika.
Prema podacima inspekcije, samo prošle godine je na poslu život izgubilo 11 radnika, a njih 88 je doživjelo teške povrede na radu.
Povrede i smrtni slučajevi su najčešći u građevinarstvu i šumarstvu, branšama poznatim i po – korupciji.
– Porazno je i to što se slučajvi povređivanja radnika, pa i onih sa smrtnim ishodom, sporo procesuiraju. Ove godine je donesena samo jedna presuda, po kojoj poslodavac treba da porodici poginulog radnika isplati odštetu od 60.000 KM – naveo je predsjednik Saveza sindikata RS, Goran Stanković.
Većina radnika, koji rizikuju život i zdravlje da bi zaradili platu, rade za – minimalac.
Krajem prošle godine su, prvi put nakon 15 godina, sindikati i poslodavci uspjeli da dogovore iznos zagarantovane najniže plate u Republici Srpskoj. Kako za Srpskainfo podsjeća generalni sekretar Saveza sindikata RS, Danko Ružičić, po prvi put je najniža plata diferencirana: dakle, nije ista za sve radnike.
Tako NK radnici imaju minimalac od 1.000 KM, dok najvišu zagarantovanu platu u privredi imaju radnici sa fakultetskim diplomama: njihov minimalac je 1.450 KM.
Šta danas znače te cifre od, u prevodu, 500 do 744 evra? I može li se od toga dostojanstveno živjeti?
– Moramo raditi na povećanju plata, jer je povećanje minimalnih plata, koje se desilo početkom godine, inflacija potpuno anulirala – kaže Ružičić.
Naravno, poslodavci, koji kukaju zbog manjka radne snage na tržištu, i koji su prošle godine zaradili 4,3 milijarde KM dobiti, nisu baš voljni da odriješe kesu.
Poseban problem je, da upotrijebimo pristojnu riječ, kriza kolektivnog pregovaranja. Posljednji Opšti kolektivni ugovor, oko kojeg su se usaglasili svi socijalni partneri u Srpskoj, potpisan je davne 2010. godine.
Podsjećamo, prije 100 godina, radnici u Banjaluci, koja je tada bila u sastavu Austrougarske, su imali kolektivni ugovor – dugotrajnim generalnim štrajkom su primorali poslodavce da ga potpišu.
Zašto je kolektivni ugovor bitan za radnike? Zato što se tim dokumentom propisuju prava, koja su iznad minimuma zagarantovanog Zakonom o radu.
-Recimo, Zakonom o radu Republike Srpske je propisano da radnici imaju pravo na godišnji odmor od minimalno 20 radnih dana i da imaju pravo na regres za godišnji odmor. Pošto kolektivnog ugovora nema, mnogi poslodavci ne povećavaju broj dana godišnjeg odmora na osnovu radnog staža ili uslova rada. A imali smo i slučaj da poslodavac isplati radnicima 1 KM regresa i time je formalno ispoštovao zakon. To je, naprosto, izrugivanje – objašnjava Danko Ružičić.
On dodaje da bi, ako bi postojao Opšti kolektivni ugovor, ista minimalna prava imali svi radnici u Srpskoj, bez obzira na to da li su sindikalno organizovani.
– Ovako, trenutno u Republici Srpskoj imamao svega 15 do 20 pojedinačnih kolektivnih ugovora i to najboljim i najvećim kompanijama, tamo gdje imamo sindikat – kaže Ružičić.
Dakle, nema bezbjednosti na radu, nema kolektivnog ugovora, plate su, uglavnom, svedene na minimalac koji se topi zbog inflacije, a na sve to se sprema i “prepakivanje” Zakona o radu RS, koje bi moglo donijeti nova neprijatna iznenađenja.
Istovremeno, cijene u Srpskoj su – evropske: od kvadrata stana, koji košta i do 4.000 evra, do kilograma paprika ili kvalitetnijeg mesa – sve je u Banjaluci, kao u Beču.
Osim plata, bezbjednosti, socijalne pravde, kvaliteta života…
Život radnika jeftiniji od pola kvadrata stana
Kako žive radnici iz BiH u Sloveniji
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.