Kamo sreće da su naši najveći problemi nakaze koje snimaju spotove pored UKC Republike Srpske i izgubljeni i nekompetentni direktor te zdravstvene ustanove. Kako jedan drugog počastiše Vlado Đajić i Draško Stanivuković.
Dvadesetogodišnja era unipolarnog svijeta i dominacije jedne velike sile definitivno je prošla.
Sigurno su već svi u ovoj državi, a i šire, čuli za vijest da studentkinja iz Istočnog Sarajeva ne može da se prijavi za asistenta na fakultetu u Sarajevu na kojem je studirala, jer je prijavljena na evidenciji nezaposlenih na birou u drugom entitetu, a ne u ovom u kojem se nalazi taj isti fakultet.
Danima i mjesecima učešće Novaka Đokovića na US openu je glavna tema u teniskom svijetu.
Ponašanje onog što zovu „političko Sarajevo“ u posljednja tri dana potvrda je da oni sve visoke predstavnike u BiH smatraju isključivo svojim oružjem u disciplinovanju Srba i Hrvata.
Ono što je nesporno i što priznaje svjetska arheologija je činjenica da su na teritoriji Balkana nastale prve zajednice ljudi koje su nam u nasljeđe ostavili tragove o svojoj kulturi.
Siguran znak da su neka država i društvo dotakli moralno dno i da im je hitno potreban povratak na fabrička podešavanja jeste to da oni koji su stvarali tu istu državu, koji su za nju prolivali krv i bez čije žrtve ta država i društvo uopšte ne bi postojali, padnu na nivo socijalne kategorije kojoj je potrebna milostinja kako bi dočekali sljedeći dan.
Oni koji imaju priliku da pogledaju sjednicu Skupštine grada Banjaluka, najblaže rečeno, svjedoče nerazumnim polemikama, da ne kažem cirkusu, koji ničemu ne vode.
Pred izbore 2018. zaputila se jedna visokoobrazovana, ful dotjerana Banjalučanka na skup Stranke. Nije bitno koje. Pa je pitali ljudi: zar si ti u toj Stranci?! A ona, kao iz topa, odgovorila: nisam ja u Stranci, ali jest ustanova u kojoj radim.
Prvostepeno suđenje optuženima za teško ubistvo banjalučkog biznismena Slaviše Krunića i njegovog tjelohranitelja Žarka Pavlovića nije dalo odgovor na najbitnije pitanje - ko je bio nalogodavac mučkog zločina.
Odluka Ustavnog suda BiH da stavi van snage odluku Narodne skupštine Republike Srpske o neprovođenju famoznog Inckovog zakona, a onda, očekivano, oštre reakcije naših političara, kojima je, izgleda, to još jedino ostalo, gurnule su u drugi plan jednu zanimljivu i veoma zabrinjavajuću vijest.
Znaju i jedne i druge i treće partije i koje god, da mogu da rade i govore šta žele, jer su im vjerni glasači takvi kakvi su. Vjeruju u ono što im se kaže, ono što njihovi govore je sveto pismo, svako drugi je neprijatelj i želi najgore, a samo oni se bore za najbolje.
Protesti u glavnom gradu Sjeverne Makedonije Skopju, protiv takozvanog francuskog prijedloga, s kojim se trebaju odblokirati pristupni pregovori države za članstvo u EU, ušli su u drugu nedjelju.
Da je BiH zemlja u kojoj ne stanuje logika vidljivo je na svakom koraku, ali ono što nam je prije dva dana servirao jedan privrednik iz Usore graniči se sa zdravim razumom.
Letjele su cifre, letjela su obećanja, letjela su "imena" pojačanja.
Kada sam krajem prošle godine bio u radnoj posjeti redakciji Srpskainfo u Banjaluci, otišao sam u pauzi da posjetim mog starog prijatelja, profesora i pisca u penziji Tihomira Levajca.
Banjaluka je najveći grad. Većina njenih stanovnika reći će i najljepši u Srpskoj. Jedni zadovoljni životom, čini se više onih koji nisu, ali grad kao prostor smatraju svojim.
Ovaj komentar, poštovani čitaoci, htio sam da napišem još prije dva dana, ali poštujući sve žrtve iz proteklog rata u BiH odlučio sam da sačekam.
U zemlji u kojoj se otvaraju javne kuhinje za bebe, preduzeća se gase, cijene divljaju, korupcija cvjeta, a ulje i brašno za mnoge postaju luksuz – svima je dobro.
Njemački parlament je prije nekoliko dana odobrio slanje novih vojnika iz te zemlje u BiH, koji bi, kako je rečeno, u okviru misije EUFOR Altea trebalo da pomognu u očuvanju mira.
