Pobjednici, a narod?

Analizira se ko je kome uzeo mandate, ko je podbacio, ko je iznenadio, a ko sačuvao svoju poziciju ili će narednih dana morati objašnjavati rezultat.

I dok oni broje glasove, narod će ponovo brojati nešto sasvim drugo. Novac do plate, račune, cijene u prodavnici, benzinskoj pumpi, dane do penzije, kilometre da granice. Ova matematika se ne vidi na izbornim grafikonima.

Dobila je ova zemlja svoje političke rezultate, ali običan čovjek nije dobio odgovor na najvažnije pitanje. Šta će se promijeniti u njegovom životu? Hoće li plata brže rasti od cijena? Hoće li porodica lakše plaćati stan, hranu, vrtić, lijekove i račune? Hoće li mladi ostajati zato što ovdje vide budućnost, a ne zato što nemaju novca za kartu u jednom pravcu?

Iza političkih pobjeda ostaje i osjećaj da se ništa suštinski ne mijenja. Svaki izbori donesu novu turu obećanja. Svaki izbori proizvedu pobednike koji govore o odgovornosti i gubitnike koji govore o okolnostima. A između njih ostaje građanin koji čeka da mu neko objasni kada će njegov život doći na red.

Problem je što sve više ljudi svoju budućnost ne računa kroz izborne rezultate, nego kroz pitanje imaju li ovdje razloga da ostanu. Zato bi poslije izbora, kada se utišaju stranačka slavlja i završe analize, neko morao postaviti mnogo neugodnije pitanje. Šta smo dobili osim novih/starih lica, novih mandata, novih funkcija i novih četiri godine političkog računanja?

Ne živi narod od procenata. Ne plaća račune mandatima. Ne kupuje hljeb političkim pobjedama.

Najtačnija postizborna statistika možda nije ona na kojoj piše ko je osvojio koliko glasova. Nego ona koju još niko ne objavljuje. Koliko je ljudi odlučilo da više ne čeka. Ovdje, u ovoj zemlji.