Ovo su samo neki od epiteta kojima su pojedini političari iz Republike Srpske “častili” studente koji su mjesecima protestovali protiv vlasti Aleksandra Vučića.
Umjesto da pokušaju razumjeti nezadovoljstvo mladih ljudi, većina funkcionera iz Srpske otvoreno je stala uz Vučića, uvjeravajući javnost da su studenti izmanipulisani, da ruše Srbiju i rade za strane interese.
A onda su stigli izbori. Studentska lista odnijela je pobjedu, a oni koji su studente mjesecima osporavali počeli su govoriti o poštovanju volje naroda i čestitati pobjednicima.
Šta se dogodilo s njihovim procjenama? Jesu li zaista vjerovali da su hiljade ljudi na ulicama samo grupa izmanipulisanih mladih ili su, braneći političkog saveznika, odbijali da vide ono što je bilo pred očima?
Možda su potcijenili ono što se teško može izmjeriti stranačkim istraživanjima i kontrolisanim medijskim nastupima – srpski inat.
Najveća greška političara nije kada pogriješe u procjeni protivnika, nego kada povjeruju da narod ne umije sam da misli.
Kada studente mjesecima nazivate izdajnicima i plaćenicima, ne mora značiti da ćete ih ućutkati. Ponekad ćete samo dodatno motivisati ljude da ih podrže.
Ustala je mladost, ali i oni koji su u toj mladosti vidjeli svoju djecu, svoju budućnost i pravo da se vlast pozove na odgovornost.
Kada se takav osjećaj proširi društvom, političari koji ga uporno ignorišu rizikuju da se jednog jutra probude pred stvarnošću koju više ne mogu objasniti svojim uobičajenim frazama.
Srpski inat je čudna stvar. Možeš čovjeka ubjeđivati da ne vidi ono što vidi, možeš mu govoriti da ne vjeruje sopstvenim očima, ali ako pretjeraš, proradi ono naše: e baš neću kako mi ti kažeš!
I tu su se preračunali i političari iz Republike Srpske koji su, braneći Vučića, olako otpisali studente.
Izgleda da su povjerovali u sopstvenu propagandu, pa su hiljade mladih ljudi, a zatim i njihovih roditelja i drugih nezadovoljnih građana, sveli na grupu kojom navodno neko upravlja iz inostranstva.
A šta ako su ti ljudi jednostavno bili nezadovoljni? Šta ako nisu čekali ničiji mig, nego su sami odlučili da im je dosta?
To je, čini se, bilo najteže prihvatiti.
I zato bi vlast u Srpskoj iz svega ovoga trebalo da izvuče pouku.
Nije svaki čovjek koji se ne slaže s vama izdajnik. Nije svaka kritika plaćena. I nije svaki građanin koji ćuti zadovoljan građanin.
Neki ćute jer su umorni, neki jer ne vjeruju da se išta može promijeniti, a neki samo čekaju trenutak kada će odlučiti da više neće ćutati.
A kada taj trenutak dođe, ni stranačka saopštenja, ni televizijske tirade, ni etikete neće biti dovoljne da objasne šta se dogodilo.
Možda je zato najvažnija poruka iz Srbije upravo ona koju političari najteže prihvataju: narod nije ničije vlasništvo. Ni Beograda, ni Banjaluke, ni bilo koje stranke.
A srpski inat? Njega je najlakše probuditi kada nekome uporno objašnjavaš da nije u stanju da sam odlučuje.
Jedno je sigurno: narod koji nazivate izdajničkim, izmanipulisanim i nesposobnim da sam odlučuje ponekad vam na izborima odgovori bolje nego što biste željeli.
A tada više ne pomažu ni etikete ni naknadne čestitke.
Nekada narod jednostavno odluči da više ne želi da sluša one koji mu objašnjavaju šta treba da misli.
Ko je od političara iz Srpske podržavao studente
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.