Sjećate se bake? Njoj sam pojeo protezu i zapišavao zastakljenu terasu, frižider i kakio u kupatilu. Mojih nije bilo 12 dana. Stigli smo tamo.
Nekako sam se privikao. Pomislio sam da su me zauvijek napustili, pa sam baka Dušu vukao da pronađem Ninin auto, kad me izvede napolje. Ne mogu previše da se žalim, jer sam imao tretman bolji nego kući.
Baka Duša je kuvala specijalno za mene bijelo meso i pirinač. Dolazili su gosti. Stalno je bilapuna kuća tako da sam bio zaokupljen gostima. Pronašao sam svoje mjesto ispod vitrine, a uveče kad zaspi ja tiho skočim na krevet na koji mi je branila da skočim, tako da sam uživao.
Čekao sam kod vrata po cijeli dan Ninu i Đuru i kad su stigli, kao da sam se ponovo rodio. Bilo jesmijeha, ljubakanja, brzog trčanja dok se nisam umorio. Brzo smo krenuli kući. Kako sam ušao u kuću dobio sam umjetničku inspiraciju. Pogledao sam zavjesu. Lijepa je. Dugačka. Bijela. Dosadna. Pomislio sam ovoj kući nešto nedostaje.
Nedostajao joj je moj potpis.Tako sam odlučio da zavjesu ukrasim na svoj način. Mokra instalacija. Nina nije razumjela umjetničku poruku.
Čim je vidjela rezultat, počela je da viče: „Koki zašto si to uradio?!“ Ne razumijem pitanje.Zašto ljudi uvijek pitaju „zašto“? Zar nije dovoljno lijepo što sam nešto lijepo umjetnički ukrasio?
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.