Na jednoj strani mlada majka treba tek nešto više od 13.000 evra da bi imala priliku da ustane iz invalidskih kolica, a na drugoj strani dernek na obalama rijeka uz iće i piće i pjevače, sa političarima u prvim redovima.
Priča se o granicama, a na ulice će krajem mjeseca izaći radnici različitih branši nezadovoljni malim platama, neplaćenim prekovremenim satima, uskraćenim odmorima. Hiljade ljudi dolazi i traži hranu u javnim kuhinjama, a po dvorištima se organizuju „spontana druženja“ uz nezaobilaznu gozbu.
Hiljadu je primjera razlike u ovoj zemlji. Jedni nemaju ni posao, ni za hljeba, a druge „mori briga“ hoće li službeni auto imati na raspolaganju 24 časa. Učili smo da najčešća podjela društva na klase jeste podjela na one koji imaju i koji nemaju moć. Prvi su elita ili vladajući, drugi potlačena klasa.
Vladajući se ne libe da pokažu šta imaju, koliko mogu i da im ravnog nema. Nema tu ni mrve obzira, niti stida kada se slavlja, derneci, proslave, čašćavanja, koncerti, okupljanja objelodane svijetu, pa da svi vide blještavilo, kako se ima i šta im ko može. Ne znam da se u javnost izlazi sa brojkama koliko novca je potrošeno na dovođenje zabavljača na, skoro pa privatna, druženja. Pretpostavimo da nisu jeftini.
Kao što može da se pretpostavi da bi novcem potrošenim za nekakav veći ili manji „hepening“ moglo da bude plaćeno nečije liječenje od 20.000 evra, dječacima koji spavaju na fotelji i tuširaju se napolju obezbijedi prostor sa pristojnim kupatilom i dovoljno hrane za više mjeseci.
Razlike su ovdje tako velike, tako vidljive i tako bolne. Jedne boli srce i duša što ne znaju kako će da izdrže sutrašnji dan, druge boli briga za one koji nisu njihovi glasači, uposlenici, pristalice…
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu