Eh, a koliko košta život sada? Mnogo je skuplji. Ulje je prije pet godina bilo ispod dvije marke, a sad je gotovo četiri, poskupilo je brašno, hljeb i pekarski proizvodi. Na pijacu se ne može otići sa manje od 30 KM, a ono što se donese dovoljno je za jedan porodični ručak, i to bez mesa. Bez obzira što je povrće i voće bez mirisa i okusa. Plaćamo ga kao da je organski proizvedeno, a kupujemo najlošiji kvalitet.
A u nečemu se mora i hodati, bar do posla i nazad. Sandale su tako prije pet godina koštale 75 maraka, a ovih dana na sniženju se ne mogu naći ispod 100 (govorimo o obući koja se neće raspasti za mjesec dana).
Što tek deru gdje stignu na djeci, i država i „preduzetnici“. Država koja se zaklinje da ima pronatalitetne mjere neće da se odrekne dijela ili cijelog poreza na dodatu vrijednost na dečju hranu i odeću. Zato kupujemo skuplju odeću i obuću od roditelja u Njemačkoj. Eto, jedan od razloga zašto se masovno odlazi odavde.
O cijeni goriva vše ne vrijedi ni govoriti. Otprilike u praksi izgleda tako da čim poskupi deset centi po barelu na svjetskom tržištu, naši pumpaši odmah dignu za deset feninga po litru.
Onome ko ostane za kulturu i rekreaciju, a zavisi samo od ličnih primanja – svaka čast.
Gore od svega ovoga je što može i lošije. A lošije od radnika žive penzioneri, kojima puno para treba za lijekove.
U svemu tome je zanimimljvo posmatrati zvanične podatke o žvotnom standardu po kojima je život maltene idealan. Po njima, nema šanse da potrošimo sve što zaradimo. Zato što računaju prosjek.
To što su, recimo, jeftiniji alati za pokućstvo i audio-vizuelna oprema ništa ne znači kad je poskupilo ono što kupujemo svaki dan – hrana.
Zaslužujemo definitivno bolje, jer ovo je puko preživljavanje. Za to bolje moramo sami da se izborimo.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu