Sad ne može. U Mariupolju, razorenom, uništenom, opkoljenom gradu u Ukrajini, očajni ljudi ubijaju jedni druge za komad hljeba.
Ne vjerujete humanitarcima iz Međunarodnog Crvenog krsta? Pa dobro: zamislite da vam rođeno dijete cvili u naručju, umirući od gladi, a da znate da komšija ima parče dvopeka i bocu mlijeka. Šta biste uradili? Ali pošteno, bez foliranja, šta biste uradili?
Ukrajina je eto, do prije 20 dana, bila žitnica Evrope i jedan od vodećih proizvođača hrane u regionu. Ukrajina i Ruska Federacija su, eto, do lani proizvodili skoro trećinu pšenice na vascijeloj planeti.
A sada, mjesecima prije žetve, tenkovi gaze ogromna polja zelenog žita. Žita koje je, eto, do lani, hranilo gladne u Jemenu, Sudanu, subsaharskoj Africi…
Krvava žetva traje, udarnički, bez zastoja. Pod gusjenicama tenkova nestaju životi još nerođene djece, kojima je usud odredio da svijet ugledaju baš u nekoj skršenoj državici u kojoj nema ni hrane ni pameti. I gdje je jedini spas žito, koje Svjetski program hrane UN dovozi iz beskrajne zelene Ukrajine i prostrane ogromne Rusije.
E, sad nema! Svjetski program hrane se bori da nahrani gladne i očajne u žitnici Evrope. Da iskuka od ruskih i ukrajinskih vojnika da ih puste da prođu, da dovezu hljeb i vodu u pretrpana skloništa, na “svim stranama linije konflikta”.
Ali, teško im to ide. Jer, krv nije voda. I nije. Ne može se piti, ne može se njome utažiti žeđ i spasiti život.
Bilo bi dobro da i građani i narodi u BiH imaju ovo na umu. Da prije nego izgovore ono čuveno “a šta su oni nama radili” promisle “a šta će sutra sa svima nama biti”.
Hoćemo li orati tenkovima ili žeti kombajnima. Ima naših ljudi, pametnih, humanih ljudi koji spasavaju gladne u ratovima i katastrofama širom svijeta. I koji znaju mnoge odgovore. Ali ih treba slušati. I čuti.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu