Nije predvidjela da će je varljiva užička kaldrma navesti do raskrsnice na kojoj će je čekati voljeni Borko i sa kim će krenuti u Zlakusu, selo čuvenih lončara, putem koji će ljubav trasirati do sokaka nad dolinom Đetinje. Tamo gdje ne gaze visoke štikle i kuda ne tumaraju zaludne čaršijske uštve. Gdje se na svakoj krivini čuje kloparanje grnčarskog kola. Gdje se niko neće začuditi što plavojka šeta nedotjerana, gdje se s jeseni kotrljaju opale jabuke.
– Kad sam došao iz vojske, njen otac mi zapovjedi: „Ili je ženi, ili je ostavi“. Ako se mora, i ako me toliko voli da bi pošla sa mnom na selo, rekoh, ženiću je. Nije moja Jeca postala grnčar iz ljubavi prema zanatu, nego prema meni – u šali će Borko Sarvan, piše Blic.
Prije nego što je spakovala djevojačku spremu, teže joj je bilo ubijediti djeda da je prezime njenog izabranika, koje je uzela za svoje, ipak srpsko iako se ne završava na „ić“, nego napustiti grad i rastati se sa tolikim srodnicima.
– U Užicu sam živjela 20 godina, u okruženju 30 svojih najbližih u naselju Belo Groblje. Cijela ulica naša familija. Nije lako bilo ostaviti njih i sve pogodonosti koje pruža grad, i ljude na koje sam navikla od malena, ali znala sam da ako se udajem za Borka da ćemo živjeti kod njega na selu. Mladost – ludost, nije bilo bitno gdje si, samo da si sa onim koga voliš. Sad? Kao da sam rođena u Zlakusi. Da mi ponudiš mnogo veći i bogatiji grad ne bih odavde otišla – ozbiljnija je Jelena od muža.
Biće u avgustu dvije pune decenije njihovog braka u kom su rodili Nemanju (19) i Dunju (11) i u kom su postali kolege. Jedno uz drugo barabar rade po 10-12 sati u radinici. Od grnčarije žive.
Toliko je Zlakusa proslavila Užice i cijeli ovaj kraj da svi kao pjesmu u teoriji znaju recepturu njenih majstora, ustanovljenu prije tri vijeka. Smjesa od gline i minerala kalcita, u razmjeri pola-pola meće se na drveni grnčarski točak na kome se šerpe, lonci, sačevi, ćase, zidaju ručno formom „kobasica“. Svježi predmeti potom idu na finalnu doradu, pa se predgrevaju na sušari i na kraju peku na otvorenoj vatri. Od kraja 2020. proizvodi iz Zlakuse, ali samo oni izrađeni tradicionalnom tehnikom, pod kapom su nematerijalnog dobra UNESCO.
U selu je 12 domaćinstava, članica Udruženja grnčara „Zlakusa“, koje drže do predanjske tehnike proizvodnje. Obično se ovdje tajne porodičnog zanata prenose sa koljena na koljeno, ali kod Saravana to nije slučaj. Borkov deda je bio grnčar, ali je mlad umro, unuk ga nije valjano ni zapamtio.
– Po struci sam automehaničar i tim poslom sam se bavio dok nisam naučio da baratam na grnčarskom točku, a i to je bilo slučajno. Prvi predmet sam napravio za opkladu sa komšijom da mogu isto kao i on. Kad smo se uzeli 2002. napravili smo radionicu, kupili mašine, ozidali peć i nabavili sve što je trebalo. Malo po malo naučih sve, osladiše se žive pare, i na kraju digoh ruke od mehanike. Grnčarija je bila tražena roba što jeste i danas – priča Borko, piše Blic.
Prosulo se proljeće Zlakusom, izbeharale krošnje, pred kućom Sarvana neštedimice olistala ruža. Nad njom Borko priglio svoju Jelenu i ljubi je u obraz. Pristaju jedno drugom u radionici, kako onda ne bi kraj cvijeća.
– Jelena je najbolji od moja tri đaka koja sam obučio poslu. Dvojica su otvorila svoje grnčarske radionice, osamostalili se, samo je ona ostala sa mnom. Da se vrati u Užice – ne ide! Ko bi tamo došao da kupi zemljani lonac – smejulji se lončar.
Nekad korisna grdnja, mnogo češće poljubac, znali su da padnu preko grnčarskog točka dok je Borko učio Jelenu zanatu. I jedno i drugo stavljaju do znanja – nju niko nije tjerao da se bavi grnčarijom. Njeno je bilo da podiže djecu i oposli ponešto oko kuće.
– Ništa nije bilo pod moranje, sama sam htjela. Imala sam svoj posao u prodavnici mobilnih telefona i mužu pomagala oko najprostijih stvari. Dugo sam gledala Borka i druge majstore i činilo mi se da je lak zanat u kome su ti alat nož, bočilo, krpa i sunđer. Činilo, dok nisam počela da radim. Mic po mic ovladah i ja ovim poslom toliko da više nisam morala biti samo pomoćnik i da sam se mogla zahvaliti starom poslodavcu – hvali se Jelena Sarvan.
Da je praksa bila med i mlijeko – nije. Neko vrijeme, dok se nije izvještila, zidovi posuda su joj bili tanki zbog čega joj je Borko davao „ostav“. Nije se dala pokolebati, pa ni onda kada je njen „diplomski rad“ završio pod točkovima kola.
– Tek što iznijeh mojih prvih četiri-pet šerpica, doduše ne previše reprezenativnih ali meni dopadljivih, da se suše, i osvrnuh se imali gdje koga da se pohvalim, kad u dvorište kolima u rikverc uđe moj svekar i pravo preko radova. Ostade od mojih radova samo glinena pita – prepričava Jelena kako umalo sama sebi nije čupala kosu od bijesa.
Guča, Topola, Mrčajevci… Nijedan veći vašar Sarvani ne propuštaju sa svojom robom. Dok nije ogugala, Jeleni je znao mrak da padne na oči kad joj neko, koga je privukla grnčarija sa njihove tezge, a koji voli da zanovijeta, kaže: „Ti ovo pravila? Ti, mlado žensko? Ne zavitlavaj, ne znaš ni kako izgleda glina, a kamoli da si je uzela u šake“. I sad joj isto kažu, ali ima preča posla nego da ubjeđuje dokone džangrizavce.
Zlakuški lončari, kao znak geografskog porijekla, na svoje rukotvorine utiskuju tri pečata. Na jednom piše Zlakusa, na drugom je šaka kao garancija da je proizvod ručno rađen, na trećem logo majstora.
Poljubac treći-četvrti. Sarvani su svoju ljubav pečatirali bez da iko posumnja da nije iskrena.
– Jedina sam njegova koleginica u našoj radionici tako da druge žene ne može da gleda – sad se i Jelena šali.
– Svraćam ja i u druge radionice u selu – namiguje Borko.
Objasniše Sarvani da u Zlakusi, osim Jelene, ima još pet-šest žena koje sa svojim muževima izrađuju grnčariju. Nijednom, ma nijednom, ne izustiše da za nečim žale, da im nešto treba ili nije i po volji.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu