Ako plodovi nisu zahvaćeni gljivicama, mogu postati prirodni izvor hranljivih materija za zemlju, pa čak i sirovina za domaće đubrivo. Ključ je u tome da se prepozna razlika između prezrelog i bolesnog voća jer jedno hrani, a drugo širi bolest.
Zemlja prepoznaje kad joj se nešto vraća s poštovanjem. Zdravi plodovi, iako mekani i tamni, mogu se zakopati ispod žbunja ili dodati u kompost, gdje će se pretvoriti u bogat sloj koji hrani korijenje. Ali ako se na njima pojave bijele ili sive mrlje, ili ako imaju neprijatan miris truleži, vrijeme je da se iznesu iz bašte – daleko od biljaka koje bi mogle da preuzmu infekciju.
U voćnjacima i dvorištima, opalo voće često ostaje neprimijećeno dok ne počne da privlači ose ili da se raspada pod nogama. Ipak, oni koji znaju da ga „čitaju“ mogu izvući mnogo više – ne samo za biljke, već i za sebe. Neki plodovi, ako nisu plesnjivi, mogu se čak i termički obraditi i pretvoriti u kompot ili džem. Nije svaki truli plod za bacanje – ali svaki zahtjeva pažnju.
Uklanjanje zaraženih plodova jednako je važno kao i korišćenje zdravih. Gljivice koje napadnu jabuke ili šljive mogu prezimeti u zemlji i sledeće godine napasti cijelu krošnju. Zato je važno ne zakopavati bolesne plodove, već ih odložiti u zatvorene kante ili spaliti ako je moguće. Prevencija počinje na zemlji, ne na grani, navodi Krstarica.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.