I dok su ovakvi prostori ljeti bili prijatno hladni, zimi su se monasi, među ledenim zidovima suočavali sa jakim hladnoćama.
Upravo zbog toga, da bismo razumjeli kako su podnosili zimu, važno je sagledati i pravila njihovog života, kao i odnos prema tjelesnim odricanjima. Naime, mnogi hroničari iz srednjeg vijeka navode da je najbolja lokacija za manastir bila u blizini vode i šume. Voda je služila za pranje, gašenje žeđi, pravljenje tinte i krečnog maltera, dok je drvo bilo potrebno za gradnju i grijanje.
Benediktinski način života
Najrasprostranjeniji monaški način života bio je benediktinski, a Sveti Benedikt je u svojim pravilima, zapisanih u 73 poglavlja, detaljno opisao kako treba da žive članovi reda. Monasi nisu smjeli da imaju ličnu imovinu, a vjerovali su da što više tjelesno trpe, to više duhovno napreduju. Tako se može objasniti i njihov odnos prema hladnoći.
Manastiri su se uglavnom gradili u blizini šuma, kako bi monasi imali dovoljno drva za gradnju i grijanje. Iako su pravila dozvoljavala da monasi iz hladnijih krajeva imaju ljetnju i zimsku odjeću, razlika je bila minimalna – zimska odjeća uključivala je samo debeli vuneni ogrtač i kapu.
Treba imati u vidu da su pravila Svetog Benedikta pisana u 6. vijeku u Italiji, dok su klimatski uslovi u sjevernoj Evropi, poput Engleske, bili znatno hladniji. O tome svjedoči i engleski monah Orderik, koji je zapisao:
“Sada, ukočen zimskom hladnoćom, okrećem se drugim poslovima, i umoran od rada, odlučujem da ovdje završim svoju knjigu”.
Kako su monasi grijali manastir
Koliko monasi nisu brinuli o grijanju vidi se i po tome što hroničari rijetko pominju prostorije poput kalefaktorijuma, odnosno melegedža. To je često bila jedina grijana prostorija, dok su spavaonice i crkva ostajale hladne.
Primjer naprednog melegedža je opatija Rivolks u Sjevernom Jorkširu u Engleskoj. U cistercitskom manastiru na ovom mjestu, koji danas ne postoji, hronike navode da je trpezarija podignuta odmah zahvaljujući donacijama, dok su melegedž i kuhinja građeni fazno, u skladu sa prihodima manastira.
U Rivolksu je melegedž tokom 12. vijeka prošao kroz više dogradnji i postao dvospratan – tu su monasi prali i sušili odjeću. U prostoriji nije moglo da stane mnogo ljudi; oko kamina moglo je da sedne desetak monaha, pa je služila i kao zajednički prostor.
Monasi su tu razgovarali tiho i dijelili dnevne događaje, a “čitave zime je samo tu vatra gorjela, jer im drugo ognjište nije bilo dozvoljeno; osim majstora i službenika, koji su imali sopstvenu vatru”, zapisano je u delu Rites of Durham o durhamskoj katedrali, koje je vjerovatno napisao trgovac starinama Vilijam Klakston u 16. vijeku, prenosi Blic.
Iako su zimi živjeli u hladnim prostorijama i rijetko imali priliku za toplotu, monasi su svojim odricanjem slijedili duhovne ideale, a melegedž je bio jedino mjesto gde su mogli da se na kratko griju i okupljaju.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.