Za mnoge od njih izlazak iz zgrade u kojoj žive nije svakodnevica, a priča se da pojedinci godinama nisu napustili njen krov.
Dugo vremena jedini način da se stigne do Vitijera bio je brod ili voz, i to samo kada su vremenski uslovi to dozvoljavali. Situacija se promijenila tek kada je željeznički tunel iz perioda Drugog svjetskog rata obnovljen i prilagođen automobilskom saobraćaju.
Tunel koji diktira ritam života
Vožnja kroz tunel za posjetioce može djelovati klaustrofobično, ali za lokalno stanovništvo predstavlja vezu sa ostatkom svijeta. Prolaz je organizovan tako da se smjer kretanja mijenja na svakih sat vremena, što zahtijeva precizno planiranje putovanja.
Poslije 22.30 časova povratak u grad nije moguć, pa nije neuobičajeno vidjeti ljude kako noć provode u automobilima u blizini ulaza u tunel jer su zakasnili na posljednji prolaz.
Pojačana izolacija
Tokom pandemije, Vitijer je bio dodatno zatvoren. U grad su mogli da uđu isključivo stanovnici, njihovi najbliži i zaposleni u lokalnim kompanijama. Osjećaj izolovanosti pojačavaju i ekstremne vremenske prilike – prosječna količina snijega godišnje dostiže čak 6.7 metara. Kada snijeg zaveje grad, mnogi stanovnici uopšte ne moraju da izlaze napolje. Zbog takvog načina života, među njima su popularne i majice sa natpisom “zarobljenik Vitijera”.
Zgrada koja je postala grad
Srce Vitijera čini masivna betonska građevina iz perioda Hladnog rata. Begič Tauerz Inkorporejted, zgrada od 14 spratova sa 196 stanova, u lokalnom govoru poznata jednostavno kao BTI, zamišljena je da izdrži čak i vojna granatiranja.
Svake godine ova građevina podnosi šest mjeseci gotovo neprekidne kiše, nakon čega slijede mjeseci snijega i snjažnih vjetrova koji dostižu brzinu od 130 kilometara na sat. Spolja djeluje nestvarno u snježnom pejzažu, dok je iznutra slična svakom velikom stambenom kompleksu u urbanim sredinama.
Život bez izlaska napolje
U BTI-ju se nalaze stanovi, škola, bolnica, gradska administracija i brojni sadržaji potrebni za svakodnevni život. Odlazak na posao u vrijeme “špica” znači vožnju liftom koji se zaustavlja na gotovo svakom spratu.
Roditelji prije odlaska na posao djecu odvode u školu prolazima nalik bunkerima u podrumu zgrade. U okviru kompleksa nalaze se i prodavnice, restorani, pošta, knjižara, pa čak i crkva. Zbog toga se priča da neki stanovnici nedjeljama, mjesecima, pa čak i godinama ne izlaze iz zgrade.
Zajednica pod jednim krovom
Stanari BTI-ja funkcionišu kao mala zajednica u kojoj svi znaju gotovo sve jedni o drugima. Taj “grad pod jednim krovom” često se opisuje kao velika porodica, sa svim prednostima i manama koje takva bliskost nosi.
Neki su u Vitijer došli kako bi započeli novi život ili se sklonili od prošlosti. U tom izolovanom okruženju bilo je lako nestati iz vidokruga ostatka svijeta.
Jedna od stanovnica, Brenda Tolman, svoje prvo iskustvo dolaska u grad opisala je rečima: “Bila sam prestravljena kad sam prvi put izašla iz tunela. Grad mi je izgledao kao iz horora”. O Vitijeru, koji često nazivaju i “gradom s jednim krovom”, govorila je za CNN. U tom neobičnom mjestu danas živi oko 200 ljudi, prenosi Kurir.
Život po pravilima prirode
Koliko god Vitijer djelovao čudno posmatrano sa strane, njegovi stanovnici prihvatili su činjenicu da priroda određuje tempo njihovog života. U takvom okruženju, kažu, najvažnije je biti u miru sa sobom – jer u gradu u kojem se gotovo svi poznaju, nezadovoljstvo i nemir brzo postaju teret.
Bonus video
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.