Kolumne

Miloševići

Đurđevdan 1995. Noć. Selo u Istočnoj Slavoniji sa oko 600 duša, posljednja linija odbrane prema Vinkovcima. Kiša lije kao iz kabla.

Miloševići
FOTO: ALEKSANDAR GOLIĆ/RAS SRBIJA

Ulice je odjednom preplavila gomila automobila, punih žena, djece i staraca, koji su samo prije pet dana, uz kišu kuršuma i granata, protjerani s vjekovnih ognjišta. Muškarci su zadržani u Srbiji. Neke od njih su, ošišane na ćelavo i s etiketom izdajnika (riječi koju Srbi lakše potežu od obarača), valjda kao kaznu što, prodani od vojnog i političkog vrha, nisu dozvolili da budu ubijeni, ubrzo vratili na ratišta. Da ispune tuđi zavjet.

“Bljesak” je bio glavna tema, ali nikakva vijest ili reportaža nije mogla da pripremi “domaćine” na “stojadine” i “fiće”, na brzinu popunjene osnovnim potrepštinama, iza čijih stakala su virile uzneverene dječije oči.

Tri mjeseca kasnije. “Oluja” je širila monstruozni zadah smrti. Srbi su otjerani da bi se stvorili uslovi za njihov povratak!? Misao, izrečena 25 godina kasnije iz usta Andreja Plenkovića, premijera Hrvatske, u Kninu, koliko god cinična može se dovesti u rang Tuđmanove teze da je NDH bila izraz težnji hrvatskog naroda za vlastitom državom.

I prije “Bljeska” i “Oluje” bilo je jasno da Republika Srpska Krajina ne može opstati. Skladištar i policajac, koliko god sebe smatrali “stvaraocima”, zapravo su bili marionete, potrošna roba moćnijeg igrača. Sporazum o mirnoj reintegraciji SAO Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema njima je, pokazalo se, namakao omču oko vrata, ali je za lokalno stanovništvo apatija, koja je uslijedila narednih četvrt vijeka, bilo bolje rješenje od preplivavanja Dunava sa zavežljajem na leđima.

Drama u tri čina dobila je ovih dana nastavak u vidu prigovora Borisu Miloševiću, članu Pupovčeve SDSS, zbog prisustva proslavi “Oluje”. Kritičari previđaju da on samo nastavlja politiku srpske stranke u Hrvatskoj, koja već godinama koalira s “mrskim” HDZ.

Njegova “izdaja” nije ništa u poređenju sa izdajom onih koji su 1995. okrenuli leđa vlastitom narodu, kada mu je bilo najteže.

Boris je u suštini mali lokalni Srbin i uradio je ono što Pupovac nije smio. Svoj dolazak u Knin je opravdao željom da se “prekine spirala mržnje”, ali je zaboravio da je za pomirenje, baš kao i za tango, potrebno dvoje.