Njihova nostalgična sjećanja, ukazuju da je grad na Savi, intenzivan ekonomski razvoj, praćen masovnim zapošljavanjem, izgradnjom i napretkom u mnogim sektorima, imao u periodu šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka.
U to vrijeme, prema pričanju Jovana Lepira, utemeljitelja “Plantaža”, a kasnije direktora nekoliko kolektiva, nastala su mnoga preduzeća, a kasnije giganti ekonomskog razvoja.
– To su “Levita”, “Standard”, “Metal”, “Jelšingrad”, Ugostiteljsko preduzeće “Sava”, PIK “Mladen Stojanović”, “Veletrgovina”, “Radnik”, “Potkozarje”, Šumsko gazdinstvo “Posavina”, “Tas”, “Mašinski servis”, “Triko”, “Autoprevoz”, “Zemljoradnička zadruga”, “Nova štampa”…
U Gradišku su tada, zbog posla i izazova, stigli mnogi, u to vrijeme mladi, obrazovani i ambiciozni stručnjaci, odlučni da mijenjaju Gradišku ka boljem – kazali su Jovan Lepir, Tomo Antonić, Ostoja Bajić i Branko Šnjegota…
– Mi se godinama sastajemo. Sada smo u prosjeku osamdesetogodišnjaci. Dolazi nas sve manje, na ove sastanke, mnogi nisu živi ili su bolesni. Ali, naša emocija na vrijeme uspjeha i napretka Gradiške je veoma snažna. Sjećamo se tog perioda, analiziramo, upoređujemo sa sadašnjicom – kaže Antonić.
On je u Gradišku doselio iz Ključa, njegove kolege iz Srpca, Banjaluke, iz većih centara tadašnje Jugoslavije.
– Prilikom izgradnje “Radnika”, velike industrije namještaja, 1965. godine organizovani su protesti radnika i ostalih građana, nezadovoljnih izborom lokacije. Oni su, kao i za “Metal”, smatrali da se ova preduzeća neopravdano grade izvan grada – podsjetio je Antonić.
Nije prošlo mnogo godina, grad se ubrzano širio a ova preduzeća su, u lokacijskom smislu, postala smetnja, jer su zauzela velike površine zemljišta u urbanom dijelu Gradiške.
– Ubrzan ekonomski razvoj zahtijevao je kadrovski potencijal kojeg Gradiška nije imala. Došli smo iz drugih sredina, dobili šansu, postali važne ličnosti u ovom mjestu. Zato je Gradiška brže napredovala, intenzivnije se razvijala nego susjedne opštine i gradovi, ali tako]e više i bolje, nego što smo i mi pretpostavljali. Zastoj je nastao tokom rata, ali se sada opet oporavlja. Žalimo za vremenom o kojem govorimo i koje je nepovratno prošlo ali, smatramo da je tadašnji ekonomski i društveni sistem bio uspješan. Tada je sistem bio humaniji, država je više brinula o narodu – smatraju naši sagovornici, Mirko Jakovljević, Ostoja Bajić, Jovan Lepir i drugi, okupljeni u Novoj Topoli.
Pomenuli su i mnoge iz svoje generacije, zaslužne za razvojne uspjehe. To su Ilija Jagodić, Mile Đurić, Čedo Kasagić, Rajko Kasagić, Branko Tutnjilović, Drago Malešević, Stevo Mirjanić, Huso Demo, Radovan Makić, Taco Brković, Branko Cerovac, Ignjatije Vuković, Slobodan Puhalac, Pajo Gajić, Vojo Kasagić, Nikola Knežević, Mile Strunić, Hasan Bilić, Tanasije Gaković…
-Ja sam, iz “Standarda”, 1968. otišao u Njemačku a tamo dobio manju platu nego ovdje. Sada vam je jasno, koliki je naš uspjeh bio – podsjetio je Branko Šnjegota.
Bila je to naša mladost, naš grad u kojem smo adekvatno stimulisani, kojeg smo voljeli i gradili ga svim srcem, dodao je Jovan Lepir.
O sadašnjem vremenu, kaže, ne bih mnogo govorio jer se plaši da neće biti objektivan, zato što njegove emocije pripadaju drugom periodu, kada je imao mnogo manje godina, a više zanosa, kada je bio na početku ili u punoj snazi a sada su druge, drugačije godine i vremena.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu