Sedmog dana septembra 2018. na groblju Sveti Marko u Banjaluci iza kovčega prekrivenog jugoslovenskom zastavom uz himnu „Hej Sloveni“ išle su hiljade ljudi. Tu svečanu pjesmu nezaboravni riter plemenite vještine slušao je toliko puta na pobjedničkim podijumima. Onom u rodnom Beogradu 1973. pošto mu je oko vrata stavljana zlatna medalja amaterskog prvaka Evrope i onom u hali Borik 1979. kad postade profesionalni šampion Evrope i pred početak mnogih borbi diljem svijeta. Uvijek je ponosno koračao iza zastave jedine domovine koju je priznavao. Tom trobojkom sa zvijezdom koja više nigdje ne važi ispraćen je u legendu.
To je bilo samo u njegovom slučaju i u scenariju filma koji čeka da se snimi. A tu će biti bezbroj dobrih scena. Recimo ona o nekom bilmezu od dva metra. Legenda kaže kako je volio da iz čista mira prebija ljude. Sa sobom je vodio ekipu obožavalaca koja se divila nenajavljenim brutalnim egzekucijama. Rušio je ljude po ulici, kafanama, bioskopima, stanicama. Kad bi žrtva pala, on bi iznad nje glasno uzviknuo: Rizo, Doboj! I tako, u noćnom vozu tražeći metu na putu ka vagon restoranu naiđe na onižeg momka duže kose sa kaubojskim čizmama na nogama. S leđa ga odalami i posrnulom ponovi: Rizo, Doboj! Potom zadovoljan ode za šank i poruči cugu za svoju svitu. Uskoro uđe oboreni iz hodnika i poput uragana za nekoliko sekundi ispatosira kompletan skup. Na kraju sa tri vezana krošea posla u san gromadu od bitange. Pokošenima reče: Beneš, Banjaluka!
Prolog za Marijana Beneša ili elegija o časnom čovjeku. Onom što kroz bespuća istorije i geografije odvažno pronese svoje breme, ne odrekavši se nikad ljudskih vrijednosti.
Taj život je moderna verzija priče o nekadašnjem dušanovačkom šampionu iz romana Dragoslava Mihailovića „Kad su cvetale tikve“ i porodičnom udesu njegove porodice u nevrijeme Informbiroa. Za mene je Beneš oživljen Ljuba Vrapče iz Tikava sa sve sudbinom čovjeka koji u svojoj ličnoj kataklizmi ostaje bez zavičaja, čije nade bankrotiraju i koji biva osuđen na tužno vegetiranje nakon tragičnog nerazumijevanja sredine. Teško da ima sličnije paralele u našoj književnosti i našem sportu. Vremena su druga, ali Marinkova bara sa početka jednog romana i šampionov epilog pored Vrbasa su, zapravo, dijelovi velikog balkanskog prokletstva bez hepienda.
To je istinita saga o brutalnom emotivnom i socijalnom sazrijevanju na periferiji, o počecima bokserske karijere, o mladalačkoj jurnjavi za djevojkama, slavi i slomu. O bokseru banjalučke „Slavije”, prvaku Jugoslavije, Mediterana, Balkana, Evrope. Nije bilo bržeg, opasnijeg, ni žešćeg. Plašili se rivali onog koji ne zna šta znači „nazad“. Godinama je imao „ključ za svaku bravu“, što bi rekao Cane Partibrejker. Slava, moć, a onda tragedija, niotkuda. Poražen, nije uspio da razumije zlo i nasilje koje je ovladalo u njegovom okruženju i domovini. Pritom, taj Beneš se nikad u sudaru sa nepravdama nije odrekao prostora koji mu je formirao identitet, ni naroda različitih vjera koji su ga voljeli. Osvetu za ličnu urušenost i pogubljenu zemlju, kuću i porodicu zakopaće usred srca.
Sport kome se fanatično posvetio od djetinjstva naučio ga je da se lako ne predaje, da čast i ponos nizašta ne ustupa. U pjesmi „Moj život“ napisaće: Ko ne umije da gubi ni pobijedit’ neće, a i u porazu su i pobjede od neba veće…
Beneš jeste Ljuba Vrapče od krvi i mesa. Šampion svilena srca. Baš zato, kada glavni junak Tikava, to poslijeratno periferijsko čeljade i bokserski as u svom bolu za utamničenim bratom i skrhanim ocem, predsjedniku bokserskog kluba, invalidu rata i stamenom aparatčiku, kaže: „Gori ste od Nijemaca“ to nije zaključak istoričara ili filozofa, već ljudski jauk. Više vapaj očajnika i stradalnika nego antikomunistički iskaz.
Nastavak tog romana ispisao se u Banjaluci pola vijeka kasnije. Razapet između nastalog ekstremizma u svom gradu, Beneš će kao žrtva međunacionalnih nesporazuma stalno ponavljati: Ja sam sve, Srbin i Hrvat i Musliman. Jugosloven. Pacifista, čovjekoljubac. U ringu sam bio borac, ali nikada nisam želio zlo. Tako ni u ratu.
Zbog toga je platio progonom, ponižavanjem i privremenim zaboravom.
Tokom života i karijere Beneš će srušiti mnoge stereotipe o bokserima i ljudskosti. Osim što je dokazao kako boks može ići zajedno s umjetnošću i plemenitošću, ostavio je trag dosljednog svejugoslovenskog kavaljera.
U sportu je ispisao nestvarnu epopeju sa pobjedama i porazima koji se pamte. Strašni samuraj ringa znao se istovremeno predstaviti s flautom koja ne ide uz izubijana usta i sa stihovima koji rijetko nastaju iz surovih šaka. „Boks je bio uglavnom sport radničke klase, a ko je od radnika onda pisao poeziju?“
Postoje dvojica takvih radnika. Marijan i Duško Trifunović! Pronijeli su slične sudbine, od obožavanja do prezira… i nazad. Ali kasno.
Beneša su voljele žene sklone grubijanima sa poezijom u duši i intelektualci svjesni moguće ravnoteže između fizičkog i duhovnog. U doba rokenrola, konstitucijom, stilom i energijom postao je istinski idol. U ring je unosio nešto nesvakidašnje i strano ziherašima – opasnost! Koktel nasilja i tjeskobe. Ponašao se kao da mu je tu tijesno, da ne može izdržati devet minuta, pa je u svakom protivniku vidio zid koji se mora srušiti. To je uvijek podrazumijevalo opasan hazard.
Velter kategorija je prostor gdje se sudaraju najambiciozniji umjetnici destrukcije, s udarcima teškaša i kompleksima malog čovjeka. Zbog toga rezultatski skor (322 pobjede i 21 poraz) kod Beneša krije nelogičan fenomen: neuporedivo manji broj poraza ostavio je mnogo veće i vidljivije posljedice od svih pobjeda. Jer proživljeno kad-tad mora doći na naplatu.
Boks je, međutim, Benešu značio više od života, pa je odlučio da ide do kraja – u profesionalce. U ringu nije izgubio samo titulu prvaka, nego i lijevo oko. Na šakama je zadobio 26 preloma, a udarci su mu zauvijek oštetili i glasne žile. Prvak Evrope u udaračkoj kategoriji, sa čak 11 srušenih Rusa, ulazak u ring poslije žutice, borba s povrijeđenim okom… Nemilosrdna karijera puna uspona i padova. Staza strave i užasa. Majstor razaranja postao je autor svog najvećeg djela – samouništio se! Njegov bokserski grafikon, kao EKG kod infarkta, pun je paradoksalnih amplituda.
A onda je sišao sa ringa u stvarnost zemlje na izdisaju. Posljednji meč 1991. i stvarni kraj šampionske karijere. Uslijedio je raspad Jugoslavije. Naišle su sezone bola. “Tokom rata dijelio sam novac sirotinji, pomagao ljudima bez obzira na nacionalnost.“ Majka Srpkinja, otac Hrvat. Nepoželjan u svom gnijezdu. Otišao u Srbiju, pa u Hrvatsku. Na istoku ustaša, na zapadu četnik. Vratio se u sve uništeno. „Rat mi je pomogao da vidim ko su ljudi, a ko je đubrad.”
Bio je šampion u nečemu što je imalo svoja pravila, svoje koordinate. To je bio ring i to je bio boks. Kad se sve oko njega i oko nas srušilo, došlo je vrijeme bez pravila, a on tu nije ni htio, ni umeo da se snađe. Uostalom, na pitanje da li je Bosanac ili Jugosloven odgovorio je: „Pošten čovjek se kune jednom za jednu stvar. Bio sam i ostao pošten. Ja sam ostao mali Titov pionir”.
Nikome nije učinio zlo, a doživio je grozne stvari. Život otišao dalje, ali ožiljci ostali. Slabo je vidio ali nije zaboravljao. Znao se predstaviti s flautom i dirnuti stihovima ispisanim nemilosrdnim šakama. Jednu knjigu poezije naslovio je Druga strana medalje. Šampion koji je toliko ushićivao, umjesto dužnog poštovanja doživio je svašta, otpisan, pa sažaljevan. „Znam kako izgleda i druga strana medalje. Jedna strana je od zlata, a druga od govana.“
Niti je u slavljenju njegovih pobjeda bilo mjere, niti ikakvog razumijevanja za njegove poraze. Nema ni dovoljno pouke od tog kolosalnog životnog debakla.
Otišao je onako kako as njegovog renomea ne smije da ode. Jednom je rekao: „Nisam vidio nijednog boksera da je sretno završio karijeru.“
Davno je postojao film „Bokseri idu u raj“. Tragikomična priča o bivšem bokserskom šampionu, nepobijeđenom u ringu, ali koga su život i alkohol uništili.
Tekst koji završavam je istinit, a ne film koji još uvijek pamtim. Kod Beneša nema komedije, ali ima raja. Ring je posljednje mjesto na svijetu gdje odista možeš biti muško. Odatle se nema gdje pobjeći! Ili te dižu sa poda ili te iznose na ramenima. Život je ništa drugo do metafora boksa. Poražen nisi kad padneš, nego kad ne umiješ da ustaneš. Oni koji ustaju ovjeravaju vizu za raj i vječnost!
Zato ih ne zaboravljamo.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu