Recimo, u Sarajevo, gdje jesen zna da pati od dosadnih kiša i dugih magli.
I jednog takvog novembra u Sarajevu, u danu otkazanih letova, dobih dražesnu knjigu. Mala obimom, sa plastičnom zaštitom a sve upakovana u kartonski omotač sa naslovom „Na kamenu u Počitelju“. Jedina knjiga Ive Andrića koju do tada nisam imao. To bibliofilsko izdanje mostarske Književne komune poklonio mi je njen dizajner.
Čekajući da se na butmirskom aerodromu podigne jutarnja magla pročitao je u dahu, pažljivo upijajući diskretnu ljepotu njene opreme.
Tako i ovog novembra svako kišno predveče, usred „epidemije usamljenosti“, kratim čitajući Izabrana djela Zuke Džumhura. Ta obimna knjiga, prepuna, ni sam ne znam, divnijih tekstova ili crteža, grije mi dušu na ljekovit način. I onda naiđoh na priču koja mi je nedostajala da se jedan krug zaokruži.
Citiram: Posljednji put bio sam s Andrićem u junu mjesecu 1974. godine. Iz Mostara su mi poslali automobil u Herceg Novi – rekli su da me Ivo pozdravlja, da je u Mostaru i da bi svakako želio da me vidi. Eto, tako smo tom prilikom zajedno obišli nama draga mjesta u Hercegovini – Stolac, Mogorjelo, Radimlju, Vrelo Bune, Počitelj… Da, kad sam došao, odmah mi je saopštio svoju želju da ilustrujem njegove tekstove inspirisane hercegovačkim podnebljem, i da napravim njegov portret za knjigu (koju će u jesen 1974. godine objaviti Književna komuna u Mostaru, „Na kamenu u Počitelju“).
Tako smo nekoliko dana bili od jutra do poodmaklih večernjih časova zajedno. Šetali smo, ručavali, večeravali, pili kafu i vodili beskonačne razgovore. Ja sam ga neprekidno posmatrao i tegobno se spremao da mu „sročim“ portret. Bio je za mene veoma težak zadatak. Jer, i pored svih karakterističnih crta njegovog lika, stalno mi je „izmicao“, bio mi je neuhvatljiv. I opet je, kao nekad, otišla u koš hrpa papira dok nije došlo do pravog nadahnuća i rođenja linije Andrićevog profila.
…
Andrić nije volio da se portretiše na platnu i uljem i da, kako kaže, sebe gleda iz bogatog, zlatnog rama. Smatrao je da je crtež mnogo bolji i upotrebljiviji, jer odlazi u knjige, i u štampu.
Jednog sunčanog popodneva, na kamenu u Počitelju, naše zajedno provedene sedamdeset četvrte, Andrić je ugledao svoj lik na mom crtaćem papiru. Neobično mu se dopao. Dugo je gledao u tanko izvučene linije, kao da se ogledao u bistrom planinskom jezeru.
Andrić je zapalio cigaru, drugu tog dana, i pozvao me na crnu tursku kafu.
Tekst naslovljen „Neuhvatljiv Andrićev lik“ nalazi se u velikim Džumhurovim Djelima na strani 304, a malu i lijepu knjigu, punu mudrosti, Zukinih crteža i spomenutog Andrićevog profila, ljubomorno pazim na mojoj polici. Poklanjajući mi je dizajner tiho u povjerenju, da ne čuje niko, a nikoga i nije bilo u blizini, prošaputa: Kada je vidio odštampane tabake Andrić je ovima što su mu donijeli rekao: Ovakvu knjigu još nisam imao.
Inače, onog davnog novembra magla nije namjeravala da se digne sa butmirskog polja. Prijatelju, a mislim da smo i danas prijatelji, javih da nema letova. Ubrzo stiže, pokupi me i bez puno priče krenusmo ka jugu, niz Neretvu. Provede me kroz Konjic, mjesto gdje je Zuko rođen, a on započeo karijeru. Prođosmo i kroz Mostar u kome su Andrić i Zuko posljednji put ljudovali. Predahnusmo u kamenom gradu Počitelju pored Čapljine, toj vječnoj tački bdijenja i stražarenja. Ne zatekosmo dragog Safeta Zeca u njegovoj umjetničkoj radionici i tajnom utočištu. Za Zuku to biješe dženet (raj) na zemlji, a Ivo Andrić u svojoj lirskoj studiji piše: „Ovo je rijetko i dragocjeno mjesto. Ovdje se može zamisliti vrijeme i odnosi ljudski u njemu. A ta zamisao, ma kako kratka i nepotpuna, vrijedi napora da se potraže ovakva mjesta, vrijedi teške tuge njihova postojanja.“
U Metkoviću nestade novembar. Udari nas azur neba i klima Mediterana. U Stonu smo uz teški plavac jeli ribu, a na Stradunu pili kafu. Uveče je avion poletio ka Beogradu. Doduše, zaobilazno. Prvo je svratio do Ljubljane da pokupi neke zaboravljene putnike. Na letu upoznah divnog dubrovačkog mladog gospara koji će postati fatalni glumac i pjevač romantičnih pesama. Na odredište sletjesmo pred ponoć. Po surčinskoj pisti polegla magla.
Inače, Nobelovac nije dočekao da vidi bibliofilsko izdanje „Na kamenu u Počitelju“. „Fra Ivan-beg“, kako ga je zvala Isidora Sekulić, umro je marta 1975. Zuko je sa ovog svijeta pošao iz voljenog Herceg Novog novembra 1989.
Dizajner odavno ne živi u Sarajevu. Eno ga u Lozani. Zove se Dragan S. Stefanović.
Ime i ugled i dalje stavlja ispod lijepih stvari.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu