To u intervjuu za Srpskainfo kaže novinar i politički analitičar Pejo Gašparević govoreći o negativnim reakcijama iz Sarajeva zbog proslave 9. januara u Banjaluci i dolaska lidera HDZ BiH Dragana Čovića na tu manifestaciju. Gašparević je komentarisao i smjenu hrvatskog ambasadora u BiH Ivana Del Vekija jer je prisustvovao prijemu povodom Dana RS.
Ima li osnova za histerične reakcije Bošnjaka na proslavu Dana RS, zbog prisustva Hrvata?
Svako ima pravo biti zadovoljan ili nezadovoljan nekim političkim događajem, ima pravo da ga kritikuje i hvali. Ali, nama u ovoj situaciji u BiH ne treba stvaranje fame. Ako se i kritikuje treba imati odnos korektnosti prema političkom rivalu. Mislim da je to priča koja će trajati nekoliko dana, neće imati svoj duži politički vijek jer naviru druge situacije koje će u BiH trebati rješavati.
Kakvu poruku su hrvatski predstavnici poslali dolaskom 9. januara u Banjaluku?
Politički odnosi Hrvata i Srba u BiH treba da budu unapređivani i treba koristiti prilike da se ti odnosi razvijaju u pozitivnom smjeru, jer cjelokupni odnosi između Hrvata i Srba imaju istorijska opterećenja. Treba liječiti te rane. Samo je pitanje metoda kojima će se to raditi. Možda proslave nisu najsretnije situacije jer one uvijek mogu da izazovu kotroverze kao što se ovaj put dogodilo. Međutim, hrvatsko srpski odnosi ne bi trebalo da budu organičeni time što neko prigovara proslavi, a neko je odobrava. Ti odnosi treba da imaju svoju putanju koja neće biti ometana ničim.
Može li se govoriti o pokušaju istorijskom pomirenju Srba i Hrvata u BiH ili je ovdje riječ samo o dobrim odnosima Milorada Dodika i Dragana Čovića?
To se može interpretirati na različite načine. Treba tražiti način da se između Srba i Hrvata nikada ne ponove tako ružne stvari kao što su se događale u proteklih 100 godina. Svaki pokušaj pomirenja na kome rade politički predstavnici je dobrodošao, pa tako i odnos Dodika i Čovića. Međutim, cjelokupni hrvatsko – srpski odnosi su mnogo šira i kompleksnija tema, oni zadiru u odnose između Srbije i Hrvatske. To su države u kojima većinski žive ta dva naroda. Odnosi između Srbije i Hrvatske se mogu i ne moraju reflekotovati na odnose ta dva naroda u BiH, ali istina je to da politički predstavnici Srba i Hrvata, naravno i Bošnjaka, imaju pravo tražiti načina za politički sklad u BiH.
Da li je smjena ambasadora Del Vekija opravdan potez Zagreba, ili možda iznuđeno od strane EU ili nekog drugog?
Gospodin Del Vekio je u Banjaluku očigledno došao samoinicijativno, čime je prekršio pravilo diplomatskog ponašanja. Diplomate u stranim zemljama ipak se trebaju konsultovati sa svojim nadređenim u zemljama iz kojih dolaze.
Kako komentarišete činjenicu da se Hrvatka u ovom slučaju indirektno stavila na stranu “nelegitimnog” hrvatskog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, a ne na stranu lidera Hrvata u BiH Dragana Čovića?
To je sve stvar utiska. Treba uzeti u obzir da je proslava za političke predstavnike Hrvata u BiH i za ambasadora Del Vekija imala svoju komplikovanu varijantu zato što je Hrvatska članica NATO i EU, a znamo da rukovodstvo RS nije za učlanjenje BiH u NATO. Tu nastaju kratki spojevi i te relacije su podložne različitim tumačenjima. Sigurno je da se tu stvara jedna vrsta nejasnoće, usložnjavanja cjelokupne situacije.
Političko vođstvo Hrvata u BiH i vođstvo RS, što se tiče NATO, nisu na istoj talasnoj dužini. Banjaluka se oslanja na ponašanje Beograda i teži ka vojnoj neutralnosti. S druge strane, što je opet logično, Hrvati slijede politiku Hrvatske koja je već članica NATO. Treba pronaći način kako politički komunicirati u ovakvoj situaciji.
Posmatrano kroz primjer Dana RS, koliko je politika Hrvatske u korelaciji sa politikom Hrvata u BiH?
Ti odnosi se, kao što sam rekao, tiču odnosa Srbije i Hrvatske. Mislim da na toj relaciji treba tražiti izlaz iz istorijskog lutanja ta dva naroda kada su jedni drugima pravili štetu.
