Društvo

SEKSUALNO ZLOSTAVLJANJE DJECE "Do 18. godine nasilje doživi 12 do 25 odsto djevojčica i 8 do 10 procenata dječaka"

Određeni oblik seksualnog nasilja svake godine doživi oko jedan odsto djece, a do 18. godine života nasilje doživi 12 do 25 odsto djevojčica i 8 do 10 procenata dječaka.

SEKSUALNO ZLOSTAVLJANJE DJECE  "Do 18. godine nasilje doživi 12 do 25 odsto djevojčica i 8 do 10 procenata dječaka"
FOTO: SHUTTERSTOCK

Jezive su statistike proistekle iz istraživanja koje je urađeno u našim krajevima tačnije Balkanska epidemiološka studija iz 2010. godine.

– U poređenju sa djevojčicama, evidentirana je niža učestalost seksualnog zlostavljanja dječaka. Postavlja se pitanje da li su oni realno rjeđe seksualno zlostavljani ili su skloniji da više prikrivaju nasilje, jer je sramota za mušku djecu i njihove porodice da to priznaju, veća sramota nego kod djevojčica – objašnjava dr Jelisaveta Sanja Rolović, klinički psiholog, psihoterapeut i supervizor bračne i porodične psihoterapije koja godinama radi u Njujorku.

– Dječja nevinost se ne gubi usljed seksualnog zlostavljanja. Njihova nevinost je izgubljena kada ih mi iznevjerimo, kada ne uvidimo njihovu ranjivost. Ja ne mogu da promijenim ono što se dogodilo. Ali mogu da bijem bitke koje oni ne mogu. I mogu da izgovorim riječi koje je potrebno da čuju: “Vjerujem ti. Nisi kriv/a za ono što se dogodilo – citira na početku razgovora Lisu Dupri, socijalnog radnika iz organizacije “Naša djeca” dr Rolović.

Ove riječi, kako nažalost praksa pokazuje, ne gube na značaju.

Često ćete čuti da seksualno nasilje nad djecom, u koje spada i seksualno zlostavljanje, postoji od pamtivijeka. Riječi jezivo zvuče, ali istini treba pogledati u oči i prihvatiti činjenicu da se činovi nasilja dešavaju.

Za rješavanje ovako važnog problema ključno je i da se stvari nazovu pravim imenom. Pojmovi “seksualna zloupotreba, zlostavljanje, uznemiravanje” navode se nekada, a da se ni ne zna šta se pod njima podrazumijeva.

– Seksualna zloupotreba djece je svako uključivanje djeteta u seksualnu aktivnost koju ono ne shvata u potpunosti, sa kojom nije saglasno ili za koju nije razvojno doraslo, pri čemu je odrasla osoba koja zlostavlja dijete u poziciji legitimne moći i zloupotrebljava djetetovo povjerenje. Seksualno zlostavljanje je seksualni odnos sa djecom mlađom od 13 godina kada je nasilnik punoljetna osoba ili odnos sa djetetom od 13 do 16 godina kada je zlostavljač 10 godina stariji od djeteta. “Pristanak” djeteta mlađeg od 14 godina nije pravno validan, a u slučaju djeteta uzrasta od 14 do 18 godina, sud procjenjuje valjanost “pristanka” – objašnjava dr Jelisaveta Sanja Rolović.

Dodirivanje intimnih dijelova tijela djeteta, primoravanje djeteta da nekome pruži seksualno zadovoljstvo, seksualni odnos sa penetracijom, opsceni telefonski pozivi i poruke i izlaganje djeteta pornografskim sadržajima, sve su to oblici seksualnog zlostavljanja djece, dodaje profesorka Rolović.

Da li zbog nedostatka vremena, neznanja ili nečeg trećeg, roditelji i ostali iz najbliže okoline djeteta često ne prepoznaju znakove uzbune, signale koji jesu posljedica nasilja.

Šta može da ukaže da je dijete zlostavljano?

Kako kaže dr Rolović, promjene u ponašanju djeteta i njegove emotivne reakcije jesu znak za alarm.

– U promjene ponašanja spadaju: seksualizovano ponašanje neprimjereno uzrastu, ponašanje karakteristično za niži uzrast od trenutnog, pojačana masturbacija i seksualizovano ponašanje prema drugoj djeci, izjava djeteta da je zloupotrebljeno i povlačenje i zatvaranje, inače, druželjubivog djeteta. Kada su u pitanju emotivne reakcije, tu treba izdvojiti anksiozne i depresivne reakcije, jaku negativnu reakciju na osobe koje je ranije voljelo, izbejgavanje određenih osoba i mjesta kao i strah od dolaska kući ili bježanje od kuće – ističe ona.

“Zlostavljanu djecu i žene niko ne čuje”

FOTO: GORAN ŠURLAN/RAS SRBIJA
FOTO: GORAN ŠURLAN/RAS SRBIJA

Djeca su najranjiviji članovi društva, ističe ona. Zlostavljanje djece i dalje ostaje najveći društveni i politički izazov u cijelom svijetu.

Razlozi za to su jednostavni: djeca su najobespravljenija, djeca govore kroz svoje roditelje i djecom se može lako manipulisati i lako se manipuliše. Odrasle osobe imaju nad njima potpunu kontrolu.

Izuzetno važan društveni problem jeste i nasilje nad ženama koje je, kako dodaje dr Rolović, jedan od osnovnih društvenih mehanizama kojima se žene prisiljavaju da budu u podređenoj poziciji u odnosu na muškarce.

A seksualno nasilje odnosno seksualno uznemiravanje nad ženama je svaki čin protiv ženine volje, a koji je ugrožava psihički, fizički, seksualno ili ekonomski. Nasilnik može da bude član porodice: muž, sin, otac, brat, ujak ili bilo koja poznata osoba iz okruženja: prijatelj, poznanik, šef, kolega ili nepoznati muškarac. Nasilje može da se dogodi svakoj ženi i podvlačimo, nasilje nije posljedica ženinog ponašanja, nego sistema patrijarhata u kome muškarci imaju moć, a nasilje nad ženama je način da oni tu moć održe.

– Ne zaboravimo da smo mi žene vaspitavane da budemo odane svojim partnerima, svojim očevima, braći, poslodavcima, učiteljima. Kroz istoriju, uloga žene u društvu je da osigura i očuva stabilnost, mir porodice, a ne da “rovari”. U ime “mira” žene su prihvatale i prihvataju uloge i ponašanja koje se ponekad ili često kose sa njihovim željama i osjećanjima. U ime očuvanja mira mi žene smo bezbroj puta oćutale, prihvatale i prihvatamo ponašanja koja se često kose sa našim potrebama – ističe sagovornica i dodaje: “Ako pogledamo kroz istoriju pa sve do danas, tradicionalna uloga žene je da ispunjava seksualne potrebe svog partnera i kada to uopšte ne želi”, piše Blic.

“Doživjela sam seksualno uznemiravanje”

FOTO: SHUTTERSTOCK
FOTO: SHUTTERSTOCK

Kao oblik seksualnog nasilja izdvaja se i seksualno uznemiravanje. Šta treba znati o ovom obliku seksualnog nasilja?

– Seksualno uznemiravanje je ponašanje koje karakteriše nepoželjne i neprikladne seksualne primjedbe ili fizički napad na radnom mjestu ili u drugoj profesionalnoj ili socijalnoj situaciji. Postoje tri vrste uznemiravanja na radnom mjestu: verbalno ili pismeno, fizičko i vizuelno. Seksualno uznemiravanje može da obuhvati: dodirivanje, hvatanje ili uspostavljanje drugog fizičkog kontakta sa vama bez vašeg pristanka, praćeno komentarima koji imaju seksualno značenje. Onaj ko vas seksualno uznemirava traži od vas seks ili seksualne usluge, naginje se i zuri u vas, pokazuje vam bezobrazan i uvredljiv materijal tako da vi ili drugi to možete da vidite – objašnjava dr Rolović.

Teško je prihvatiti, teško je suočiti se sa činjenicom da su nasuprot uobičajenim verovanjima, počinioci zlodjela najčešće osobe koje žrtva dobro poznaje: muževi i ljubavni partneri, očevi, ujaci, djede, braća, komšije, nastavnici, sveštenici.

– Često su to ugledni i uvažavani članovi društva. Oni koje ponekad vole čak i same žrtve – dodaje profesorka Rolović i opisuje kako se osjeća osoba koja doživi seksualno uznemiravnje:

– Tučene žene i zlostavljana djeca pate od iste psihološke povrede – traume prouzrokovane nasiljem koja kod svih njih izaziva osjećanja užasa i bespomoćnosti. Obesnažuje ih i izoluje. Okružene tim užasom i osjećaj bespomoćnosti, “ženu i djecu niko ne čuje, niko im ne vjeruje, njihove patnje i bol niko ne priznaje.

Profesorka Rolović dodaje da je pitanje za nas, građane društva, susjede koji smo svjedoci nedjela koja se odigravaju svuda oko nas – kako da ne zatvaramo oči pred tuđim patnjama i nesrećama, kako da ne podležemo ‘’univerzalnoj želji da zlo ne vidimo, ne čujemo i da o njemu ne govorimo’’ već da pomognemo da se istina sazna, da počinilac bude kažnjen, da se naneto zlo nekako nadoknadi, da budemo spremni da sa žrtvama podijelimo teret patnje, da nešto preduzmemo, da sudjelujemo i da pamtimo.

– Jer upravo ovom zavjerom ćutanja koja postoji na svim nivoima, kako na individualnom tako i na duštvenom nivou, mi još više povrijeđujemo one koji su već dovoljno povrijeđeni – napominje profesorka.

“Šta nas spriječava da povjerujemo da je neko doživio nasilje?”

Pročitajte još

Ćutanje o nasilju je sredinom januara ove godine prekinula glumica Milena Radulović koja je u ispovijesti za Blic ispričala da ju je nekadašnji profesor glume i vlasnik škole koju je pohađala Miroslav Mika Aleksić silovao kada je imala 17 godina, kao i da se takvo nasilje ponavljalo. Glumica Iva Iličnić je još jedno hrabro ime koje je, takođe za Blic, reklo da ju je Aleksić seksualno uznemiravao kada je bila maloljetna i da se to dešavalo više puta. Podsjećanja radi, više bivših učenica optužilo je pomenutog učitelja za nasilje. Sudski proces je u toku.

– Svi smo zatečeni vijestima i reakcijama koje je hrabro istupanje Milene Radulović pokrenulo među svima nama. Ja se opet pitam zašto smo zatečeni, prosto iznenađeni jer ako pogledamo oko nas, suočićemo se sa više no ikada prisutnim nasiljem. Ono je svuda oko nas: bilo da je u pitanju fizičko nasilje, seksualno zlostavljanje žena i djece. Tragedija je da mi i kao pojedinci i kao društvo, kao narodi učestvujemo u prolongiranju tog nasilja ćutanjem. Pitanje koje se kontinuirano provlači kroz sve dosadašnje medijske prikaze ove priče glasi: “Šta nas sprečava da da vjerujemo i zašto osobe koje su preživele bilo koju vrstu traume, kao i traumu seksualnog zlostavljanja ćute?” direktno je povezano sa time koliko i šta smo mi kao društvo spremi da čujemo – komentariše Jelisaveta Sanja Rolović.

Ona se nada da smo Mileninim istupanjem i istupanjem u javnost ostalih koje su progovorile o nasilju, zakoračili u novu fazu i da smo kao društvo spremniji da se nosimo sa seksualnim zlostavljanjem, seksualnim uznemiravanjem i bilo kojom vrstom nasilja.

– Problem tolerisanja nasilja je politički problem, problem društva. Dakle, sistemski problem – naglašava dr Rolović.

Gdje je rješenje?

FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA

Nakon što prihvatimo odnosno povjerujemo da je neko doživio nasilje, umjesto da sumnjamo u njene ili njegove riječi, pažnju treba da usmjjerimo na preventivu i borbu protiv nasilja. Ključni faktori u tome su pored roditelja i ostalih članova porodice, pedijatri i škola gdje dijete provodi najviše vremena i kojima djeca vjeruju.

Prvi korak u tome jeste obrazovanje samih stručnih kadrova, kaže nam profesorka. Tek kada oni u potpunosti upoznaju sve strane problema zvanog seksualno nasilje, moći će da se uhvate u koštac sa njim i da djeci pomognu na pravi način – bilo da će reagovati čim primjete signale uzbune, bilo što će ih učiti o tome kako da razlikuju dobre i loše postupke drugih osoba odnosno kako da prepoznaju ponašanja koja ih povređuju, zbog kojih se stide, plaše i povlače u sebe.

– U javnosti, već godinama se govori o važnosti uvođenja seksualnog obrazovanja školske djece. Ministrarstvu prosvjete je dosada podnijeto više zahtjeva. U pripremi je peticija “Ne znači Ne”, dakle još jedan u nizu zahtjeva koji će biti podnuhet Ministarstvu – dodaje profesorka Rolović.

Ona kaže da koliko je značajno uvođenje seksualnog obrazovanja uopše ne treba dovoditi u pitanje. Ono što jeste pod znakom pitanja je kako ćemo edukaciju uskladiti sa našom kluturom, društvenom svuhesti kao i to ko će sprovoditi tu edukaciju.

– Naime, edukacija stručnog kadra o ovoj temi je obavezna. Srbija mora da radi na tome da sistemski kroz zakone i sudstvo promijeni stav, a treba da se promijene i stavovi građana o ovoj temi. Jačanje društvene svijesti jeste proces, ali seksualno zlostavljanje nije stvar pojedinca već, kako sam napomenula, sistemski problem – naglašava sagovornica.

– Šta nam je činiti? Hoćemo li se opredijeliti za akciju, ili ćemo ostati pasivni posmatrači, navodno jakih stavova, no ipak samo slučajni svjedoci seksualnog nasilja za koje sada jasno znamo da se događa u našem komšiluku – pita se na kraju dr Rolović.

– Hoćemo li povjerovati da smo se zaštitili time što smo prešli na drugu stranu ulice, što smo okrenuli glavu na drugu stranu i zatvorili vrata? Jer na kraju, “sve to” ipak nije naš problem…. Sve dok to i ne postane naš problem, sve dok naše dijete ne bude Milena. Da biste to spriječili, potpišite, ako već niste, peticiju “Ne znači ne”.

I imajte na umu, svi koji su preživjeli seksualno nasilje su istinski heroji.

– Moj desetogodišnji klinički i istraživački rad bio je rad sa porodicama u kojim je razotkriveno seksualno i fizičko zlostavljanje. Kao rezultat je proistekla doktorska disertacija. Tema koju sam istraživala je fokusirana na odnose između majki i kćerki u tim porodicama i kompleksnost odnosa između članova porodice sa jedne strane i sistema državnih institucija sa druge strane, u momentu kada je seksualno ili fizičko zlostavljanje objelodanjeno odnosno dospjelo do javnosti. Amerika se ovom pričom bavi od kraja sedamdesetih, kada su žene poput Milene iskoračile – kaže dr Jelisaveta Sanja Rolović koja trenutno piše novu knjigu.

Dr Jelisaveta Sanja Rolović, Ph. D. je klinički psiholog, bračni i porodični psihoterapeut sa privatnom praksom u Njujorku. Magistrirala je na Medicinskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Adephi Universitetu u SAD. Obučavana na Akermanovom institutu za porodicu gdje je radila na projektima o fizičkom i seksualnom zlostavljanju djece i depresiji unutra partnerskog odnosa. Predavala je na Njujorškom Medicinskom fakultetu, kao i na Kolumbija unverzitetu, supervizor je za bračnu i porodičnu psihoterapiju Američke akademije za porodičnu terapiju (AFTA).

Dr Rolović je čest predavač kod nas. Od 2016. njen rad je posvećen jačanju društvene svijesti o seksualnom zlostavljanju djece u Srbiji. Profesorka je dosada održala preko 10 edukacija vezanih za seksualno zlostavljanje ljekarima, pedijatrima, policiji, sudstvu i psiholozima.

Prihvati notifikacije