Koliko li tek dječice ćuti o paklu kroz koji prolaze, jer su ih siledžije ubijedile da će im, ako progovore, umrijeti majka ili mali brat, teško je i zamisliti.
Registar osuđenih pedofila, koji će, ako bude funkcionisao kako valja, obezbijediti da bar oni nasilnici koji su odležali strašno nedjelo, ne mogu raditi u školi, omladinskom centru, vrtiću, domu za nezbrinutu djecu, još nije formiran. Biće, nadajmo se, na jesen.
Moćan je to alat, ali nije dovoljan. Stručnjaci upozoravaju da većina pedofila nikad nije stala pred tužioca, da nikad nisu ni pješački prešli kroz crveno. Čak i kad urade neku grozotu, komšije se zaklinju da to nije moguće, da je to jedan divan gospodin, koji svima pomaže i uvijek pozdravi na ulici. Kakav li je tek šok kad se otkrije da u idiličnoj sretnoj porodici uzoriti pater familijas godinama seksualno napastvuje svoju malenu kćerkicu.
Pedofili u pravilu imaju savršene maske i nije ih lako prepoznati. Pa kako onda zaštititi djecu? Tako što nećemo ponavljati, kao papagaji, „slušaj mamu i tatu“ i „nemoj uzimati bombon od nepoznatog čike“. Tako što ćemo mi njih slušati, vjerovati im, pratiti svaku njihovu suzu i uzdah.
Nećemo im pomoći ako im isključimo internet, valja im pomoći da nauče da nije istina sve što internetom plovi. I da ima slika i poruka o kojima treba razgovarati sa roditeljima.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu