Doživotni predsjednik SFR Jugoslavije vladao je 35 godina, pet godina kraće nego svi njegovi nasljednici zajedno na ovim prostorima. Ipak, rijetko gdje osim možda u Sloveniji, se period nakon Tita može smatrati uspješnijim, ljepšim i boljim .Upravo je to i najveći usud njegove vladavine. Živio je i vladao kao da sutra ne postoji. Zato su ga i sva dobra koja je napravio jedva nadživjela tek za koju godinu.
Dvije decenije „zlatnog doba“
Istoričar Srđan Cvetković otkriva za Blic zbog čega se i dan danas sa sjetom sjećamo vremena Tita.
– Bile su to godine mira, suživota, kulturne razmjene i relativne otvorenosti prema svijetu u poređenju sa ostalim diktaturama Istočnog bloka. Zlatno doba Titove vladavine su dvije decenije od sredine pedesetih do sedamdesetih godina kada se krenulo u zavrtanje srpske ruke i neki oblik neostaljinizma. U tih 20 godina se svakako bolje živjelo, ali je država kasnije ušla u ekonomski problem zbog ogromnih stranih kredita uzetih najviše tokom sedamdesetih godina. Epilog svega bio je bankrot 1983. godine koji je priznala i predsjednica Saveznog izvršnog vijeća Milka Planinac – podvlači Cvetković.
Čak i u zlatno doba Jugoslavije veliki broj ljudi otišao je iz zemlje, naglašava sagovornik.
– Rasla je nezaposlenost i došlo je do odliva radne snage, prije svega zanatlija na Zapad. Otišlo je oko milion ljudi. Problem je bio što se strani krediti nisu ulagali u proizvodnju nego u potrošnju. Recimo, u to vrijeme u Srbiji je podignuto oko 10.000 vikendica, putovalo se u Trst svakog vikenda. I to je paradoks. Iako se u zlatno vrijeme Titove vladavine živjelo čak i bolje nego danas što se može vidjeti i u tadašnjim filmovima po odjeći i hrani, narod je masovno odlazio u inostranstvo. Opet, devize su ulagane više u potrošnju nego proizvodnju što je rezultiralo najvećim dugovima tokom sedamdesetih godina. Vođena je nerentabilna investiciona politika – apostrofira Cvetković.
Dobre ideje Titove vladavine praktično su umrle sa njim.
– Bratstvo i jedinstvo je bila svakako dobra ideja iako postavljena štetno na račun Srbije i istine. Insistiralo se na vještačkoj simetriji kao što je, na primjer, jednak doprinos narodnooslobodilačkoj borbi. Koliko je sve bilo postavljeno na lošim temeljima moglo je da se vidi tokom devedsetih godina. Kakvo je to bratstvo i jedinstvo kad smo mogli onako da se pokoljemo. Država je živ organizam i kada godinama potiskujete istinu i probleme sve vam se kasnije vrati znatno većim intenzitetom – kaže Cvetković.
Današnji pasoš Srbije samo bojom podsjeća na čuvenu crvenu „putovnicu“ – možda i najsvjetlije obilježje SFRJ.
– Relativna otvorenost ekonomije i kulture, kao i mogućnost putovanja pozitivne su karakteristike Titove vlasti. Takođe, zaostavština njegovog vremena su i lijepe velike zgrade i putevi odnosno arhitektura i infrastruktura. Takođe, ostaće zapisano da je Tito pokrenuo masovno opismenjivanje stanovništva i da je ženama dao pravo glasa. Iako do devedesetih godina nismo imali prave izbore pa je i to pravo bilo ograničeno. Takođe, sistem obrazovanja je bio takav da je nastavnim sadržajem od građana stvarao podanike, a ne ljude sa kritičnim mišljenjem. Danas su to uglavnom penzioneri koji i dalje očekuju od jednog čovjeka da riješi sve probleme u državi – podvlači Cvetković.
Kako kaže, Titova vladavina donijela je političku kulturu koja se održala gotovo do današnjih dana.
– Stvoreno je društvo koje zavisi od jedne partije i odluka jednog čovjeka ili njegove okoline, na primjer, Staneta Dolanca i ostalih. To je bilo partizovano društvo pošto su članovi partije bili privilegovani. Ostali su proganjani, zatvarani, živjeli pod cenzurom, zabranjivane su im knjige i filmovi. Tek kasnije Tito je shvatio da bi kultura mogla biti propagandni izlog Jugoslavije prema Zapadu. Zbog toga su intelektualci imali određenu slobodu u stvaranju sve dok njihova kritika nije bila usmjerena ka unutra i režimu. Sistem je bio izuzetno represivan, pamte se rigorozne mjere, sudovi, kidnapovanja, osude studenata. Ne treba zaboraviti na kojim osnovama je čitav sistem zasnovan na uklanjanju svih političkih i klasnih protivnika, proganjanju i masovnim ubistvima – kaže Cvetković.
Kada su 1945. godine održani izbori, podsjeća, opozicije nije ni bilo u medijima jer je silom rasturena.
– Praktično kod nas još od perioda 1903. do 1914. godine nema demokratske kulture, nemamo smjenu vlasti niti institucije poput parlamenta, sudova – objašnjava istoričar i dodaje da repovi takve primitivne političke kulture žive i danas.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu