Iako je zbog glume žrtvovala studije medicine, njen put do uspjeha pratile su i ogromne privatne drame, posebno kada je nakon razvoda uslijedila duga i mučna borba za starateljstvo.
Rano odrastanje i blistava karijera
Dušica je u svijet glume ušla kada je kao srednjoškolka slučajno zapažena za film “Deveti krug”. Nastavila je sa ulogama u ostvarenjima poput “Stepenice hrabrosti” i “Saša”, a od 1966. godine gradi izuzetno stabilnu karijeru filmovima kao što su “Buđenje pacova”, “Variola vera” i “T.T. sindrom”. Za svoj izuzetan doprinos filmskoj umjetnosti, dobitnica je nagrade “Pavle Vuisić” kao i najvišeg priznanja Jugoslovenske kinoteke – Zlatnog pečata, dok ju je kritičar Ranko Munitić s razlogom nazvao “crna dama sa zvjezdanom sjenkom“.
Radne navike je stekla veoma rano, a o tome kako je to uticalo na nju, istakla je:
– Značajno mjesto u formiranju i dovršavanju onoga što su mi roditelji dali u nasljedstvo imala je činjenica da sam vrlo mlada počela da radim, sa samo 16 godina. Rad, obaveze, odgovornost, disciplina i profesionalno jasno definisana uloga u zajedničkom naporu da se jedan posao obavi, bili su važni činioci koji su uticali na moje odrastanje i sazrijevanje kao glumice, i što je mnogo važnije, kao osobe. Za to su zaslužni mnogi ljudi s kojima sam radila, i ja o njima govorim u svojoj knjizi.
Teška sudbina porodice i užasi Golog otoka
Odrastanje legendarne glumice bilo je ukorijenjeno u snažnim moralnim principima, ali i obilježeno istorijskim tragedijama. O svojoj porodici i njihovom stradanju govorila je sa posebnim ponosom i tugom:
– Imala sam sreću da sam se rodila i odrasla u porodici koja je imala jasan, čvrst sistem i moralnih i porodičnih vruhednosti na koji sam se oslanjala. S posebnom toplinom i poštovanjem se sjećam šire familije moje majke koja je svoju vjeru u mogućnost jednog boljeg i pravednijeg svijeta dokazala i djelom: svi su učestvovali u Drugom svjetskom ratu, u borbi protiv fašizma.
Međutim, teška politička vremena nisu zaobišla njene najbliže:
– Bilo je to vrijeme stradanja i iskušenja. Cijenu svojih političkih zabluda platili su godinama provedenim na Golom otoku, ali ih nikad nisam čula da se odriču svojih ideja i vjere u mogućnost socijalno i politički humanijeg društva.
Brak sa Portugalcem i napuštanje domovine
Svoj privatni život glumica je pokušavala da zadrži podalje od očiju javnosti, ali je njen brak sa momkom iz Lisabona, Pedrom Masanom de Amorimom, oduvijek intrigirao filmski svijet. Iako je on deceniju proveo studirajući i živeći u Beogradu, problemi su nastali kada je par odlučio da se preseli u Portugal.
– Moja “Lisabonska priča” će i dalje ostati moja. Previše je intimna i ne pripada samo meni, dio je života i moje djece… Pedro je studirao i živio u Beogradu deset godina. Bili smo zajedno nekoliko godina i planirali budućnost. Ali onda su počeli problemi. On je dolazio iz ugledne portugalske porodice u kojoj se znalo gdje je ženi mjesto… Kad se postavilo pitanje gdje ćemo živjeti, bila sam spremna da ostavim sve jer sam mislila da mi je porodica na prvom mjestu, pa smo otputovali zajedno u Portugal. A onda je puklo jer se pokazalo da su razlike u modelima, kulturološkim i porodičnim, kao i razlike u shvatanjima osobne prirode mnogo ozbiljnije nego što smo toga bili svjesni i on i ja.
Ni podrška suprugovih roditelja nije postojala, jer je stara portugalska porodica bila konzervativna, a ona je za njih bila samo strankinja i glumica:
– Znate, danas mislim da su i oni bili zatečeni i zbunjeni. Ja sam bila ta koja je trebalo da se prilagodi i uklopiti u porodicu i njihovo shvatanje braka… Poslije dvije godine neizvjesnog i turbulentnog života između Beograda i Lisabona bilo je jasno da se brak raspada, da nećemo moći dalje zajedno.
“Ma kuda dalje? Meni bez njih života nije bilo!”
Krah braka označio je početak pakla za glumicu. Razvod je trajao čitavih sedam godina, a najteža i najbolnija bila je borba za djecu. Uprkos savjetima okoline da odustane, Dušica se borila kao lavica:
– Poslije niza nemilih situacija i događaja morala sam ući u borbu za djecu. Poslije dvije i po godine uspjela sam da ih vratim u Jugoslaviju i dovedem kući. Prije nego što sam krenula u tu najvažniju bitku, ljudi su mi govorili da dignem ruke, da život ide dalje. Ma kuda dalje? Meni bez njih života nije bilo! I uspjela sam.
Dušica Žegarac preminula je 24. maja 2019. godine, a njen nesalomivi duh i maestralne uloge zauvijek će ostati upamćene na našim prostorima, prenosi Stil.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.