Učitelj i domar školu održavaju samo zbog njega. A kada Nikola završi četvrti razred, u junu, škola će biti zatvorena.
Jedna škola, jedan učitelj i jedan jedini učenik. Učenik Nikola Vujić je pred tablom, a učitelj Radivoje ga pita: “Ako ti kaže za koliko, znaš li za koliko?”
Radivoje: “Onda stavljamo šta?”
Radivoje: “Jeste, bravo, majstore.”
Računica vrlo jednostavna, jer u četvrti razred Osnovne škole “Petar Leković” kod Požege, pošao je samo dječak Nikola, iz sela Kalenići. Njemu je upravo računanje i najdraže. Na pitanje kako izgleda jedan školski dan kada u školskoj klupi, u čitavoj učionici, sjedi sam – Nikola nam uz sramežljiv osmijeh odgovara:
– Dobro izgleda. Omiljeni predmet mi je matematika. Najmanje volim prirodu i društvo.
Nikola: “Pa ne znam, teško mi je nešto.”
Nikola svakog jutra pješke prelazi dva kilometra kako bi stigao do škole
Nije, međutim, Nikoli teško – da svakog jutra pješke prelazi dva kilometra, kako bi od svoje kuće stigao do vrha brda, gdje se škola nalazi.
– Nikola ujutru ustaje, sprema se, pakuje sam knjige, ima dva kilometra pješke da ide do škole, prati ga pas, donekle i ja – da ne ide baš sam kad su ove hladnoće – kaže Nikolina majka Milica Vujić.
Iako druge djece možda nema – sasvim sam, zasigurno, nije. Jer kad Nikola stigne u školu, za katedrom ga svakog dana dočekuje i njegov učitelj Radivoje. Njih dvojica, kroz šalu nam objašnjava učitelj, tu sjede – “sami kao dva kukavca”.
– On i učitelj se slažu, Nikola nekako i voli nasamo da radi – s jedne strane, njemu je to dosadno, nema društva ni na velikom odmoru ni na fizičkom, ali s druge strane – kada rade jedan učitelj i jedan učenik sami, to mu dođu kao privatni časovi svaki dan. Tako da mu lijepo ide učenje i malo radim sa njim ja kod kuće, što pokazuje da sa učiteljem lijepo radi – kaže Milica Vujić.
To pokazuje i činjenica da učitelj Radivoje sa djecom radi, kako ističe, više od tri decenije. Tako je upravo on učio – i Nikolinog oca, Vladana. Istu tu školu pohađao je i on, prisjećajući se kako je to sve nekada davno bilo.
– Bilo je mnogo više djece, pješke se išlo isto, kao što i Nikola sad ide pješke. Bilo je bolje, bilo je društvo, imalo je s kim da se ide. Nikola je sam odlučio da ide ovde, mogao je da ide u Požegu, ali sam je odlučio ovde, voli učitelja – kaže Nikolin otac Vladan Vujić.
Pa iako to prvobitno nije bila Nikolina odluka, u matičnu školu u Požegu će, od petog do osmog razreda – naposletku, ipak morati da ide.
Kad Nikola završi četvrti razred ova škola se zatvara
Osnovna škola “Petar Leković” nalazi se na međi između dva sela – spaja selo Zaselje i selo Kalenići. Do prošle godine, nju je pohađalo šest učenika, danas je taj broj spao na jednog – Nikolu. A kada on bude završio četvrti razred u junu – zatvoriće se i ova škola.
I upravo to je, kažu Nikolini roditelji, najtužnije od svega…
– Imaju, na primjer, tri-četiri učenika koja bi mogla da pođu u prvi razred, ali nekako, roditelji se opredeljuju da vode svoju djecu u grad, ne daju djecu na selo – zašto, ne znam. Nažalost”, kaže Milica Vujić.
– Mnogo mi je žao, stvarno, da bih zaplakao – da se ugasi škola, baš je tužno. Svi smo bili… Mene je ovaj učitelj isto učio, kao i Nikolu sad što uči. Baš mi je žao – dodaje Vladan Vujić.
Nadaju se, ipak, i kada bude krenuo u novu školu – biće Nikola najspremniji učenik u petom razredu jer je – četvrti prošao potpuno individualno sa svojim učiteljem Radivojem, prenosi N1.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.