Rođena 1960. godine u malom mjestu na Pelješcu, odrasla je u porodici u kojoj se znanje i umjetnost poštovalo. Sa sestrom Mijom dijelila je i krv i pozornicu, ali su njihovi putevi bili različiti. Ena kako su je svi pamtili – imala je onu vrstu pojave koja se ne uči: aristokratsku posturu, duboki glas, oči koje su znale da nose i tugu i drskost.
Prvo je studirala pravo u Zagrebu, ali gluma je zvala. Upisala je Akademiju dramskih umjetnosti i brzo je počela da osvaja i pozorište i film.
Žena koja je mogla da bira – i birala je umjetnost
Publika ju je prvi put zapamtila u „Okupaciji u 26 slika“, ali ju je zavoljela tek u „Padu Italije“, gdje je igrala ženu opasne harizme. Iako su joj nudili inostrane projekte, odlučila je da ostane vjerna svom jeziku, svom teatru, svom unutrašnjem miru.
Članica zagrebačkog HNK-a postaje već sa 24 godine. Svaku ulogu koju je igrala pretvarala je u ikonu – od barunice Castelli u „Glembajevima“, pa do brojnih pozorišnih heroina. Dobila je Zlatnu arenu – i odbila je. Smatrala je da nije sporedna, i imala je pravo.
Bila je žena ispred svog vremena, sa stavom koji se nije menjkao pod svjetlima reflektora.
U svijetu senki, privatnost joj je bila svetinja
Iako je plenila pažnju gdje god bi se pojavila, nikada nije voljela da o sebi priča. Njene ljubavi bile su diskretne. Njena bol – još diskretnija. Udala se tek u četrdesetoj – za preduzetnika Josipa Radeljaka – i iste godine postala majka. Kćerku Lanu dobila je u julu 2000. godine.
„Sad sam potpuno svoja“, govorila je tada prijateljima. „Imam i ljubav, i dijete, i dom. Sad mogu da dišem.“
A onda je avgust donio tišinu.
Vožnja iz koje se nikada nije vratila
Bila je Velika Gospa, 15. avgusta 2000. godine. Ena je sa suprugom, kćerkom, majkom i pastorkom Leom krenula na Brač. U mjestu Splitska, dok su se premještali za volan, automobil se otkačio i počeo da se kreće unazad. Prevrnuo se.
Ena je ispala iz vozila. Udarila je glavom. Preminula je na mjestu. Imala je 40 godina.
Iza sebe je ostavila bebu staru mjesec dana i ćutanje koje je odzvanjalo cijelim regionom.
Strah koji je predosjećala – i koji je na kraju pobijedio
Godinama je govorila da se plaši vožnje. Nije voljela ni avion, ni automobil. Išla je na terapije. Neki prijatelji tvrde da je imala predosjećaj. Drugi da je bježala od tog straha tiho, svakodnevno.
Kao da je nešto u njoj znalo. Kao da je kraj bio sijenka koja je ćutala u uglu.
Njena majka i kćerka su preživjele. Vozio je tada 17-godišnji Leo, Ena je sjedila iza – i sudbina je, nepošteno i surovo, izabrala baš nju.
Ostala je legenda, ali i rana koja ne zacjeljuje
Ena Begović danas bi imala 64 godine. Možda bi bila slavna evropska glumica. Možda bi predavala na Akademiji. Možda bi šetala Zagrebom sa Lanom pod ruku, piše Ona.rs.
Ali sudbina je željela drugačije. I zato je svaki 15. avgust podsjetnik – da je život krhak, da su umjetnici često najtiši u boli, i da ono što zrači – ponekad gori previše jako da bi dugo trajalo.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.