“Astrobotic Technology”, kompanija koja je razvila lander Peregrine, manje od 24 sata nakon uspješnog lansiranja saopštila je da odustaje od misije spuštanja na Mjesec. Kompanija je saopštila da je došlo do kritičnog gubitka pogonskog goriva zbog curenja na letjelici.
Peregrine se nakon uspješnog lansiranja i odvajanja od rakete nije mogao postaviti u položaj okrenut prema Suncu, vjerovatno zbog problema s pogonom, te nije uspio napuniti baterije. Radilo se o prvoj američkoj misiji slijetanja na Mjesec od 1972. godine, odnosno od ere misija Apolo.
Dakle, prošlo je više od pola vijeka otkako je NASA poslala astronaute na Mjesec i nakon toga ih vratila kući žive i zdrave. Ne bi li danas slijetanje na Mjesečevu površinu, nakon tolikog iskustva i razvoja tehnologije, trebalo biti jednostavna procedura?
Više neuspješnih misija
Peregrine nije jedini takav neuspjeh. Premda su Kina i Indija uspjele poslati letjelice na prirodni satelit, ruska se Luna 25 prošle godine srušila na površinu, gotovo 60 godina nakon što je sovjetska Luna 9 meko sletjela na Mjesec. Landeri privatnih kompanija imaju stoodstotnu stopu kvarova na Mjesecu – izraelski lander “Beresheet” srušio se 2019., a japanski prošle godine.
Jedan od glavnih izazova, kaže Jan Vorner, bivši glavni direktor Evropske svemirske agencije (ESA), jeste težina.
– Uvijek je veći rizik neuspjeha ako ste lagani. A morate biti lagani ili nema lansiranja. Ne možete imati veliku zaštitnu marginu – kazao je.
Uz to, gotovo svaka svemirska letjelica je prototip. Osim rijetkih slučajeva, kao što su komunikacijski sateliti Galileo, svemirske letjelice rađene su po narudžbi, odnosno ne proizvode se masovno s istim provjerenim sastavima i dizajnom. Kada takve letjelice naiđu na problem u svemiru, niko im ne može pomoći.
– Ako imate problema s automobilom, možete ga dati na popravak, ali u svemiru nema takve mogućnosti. Svemir je druga dimenzija – objašnjava Vorner.
Zašto je sada Mjesec i dalje teško dostižna destinacija?
I sam Mjesec donosi svoje izazove. Imamo gravitaciju, ali nema atmosfere. Za razliku od Marsa, gdje svemirske letjelice mogu letjeti do odredišta i usporavati spuštanje padobranima, slijetanja na Mjesec u potpunosti zavise od motora. Ako imate jedan motor, kao što to obično biva kod manjih sondi, njime se mora moći upravljati jer ne postoji drugi način za kontrolisanje spuštanja.
Da stvar bude komplikovanija, motor mora imati prigušivač koji može smanjiti ili povećati potisak.
– Obično ih zapalite i oni imaju stalni pritisak. Promjena potiska povećava složenost postupka – rekao je Niko Detman, vođa ESA grupe za istraživanje Mjeseca.
Kako god, s obzirom da smo prvi put uspješno sletjeli na Mjesec u 60-ima prošlog vijeka, malo je teško zamisliti zašto je sada Mjesec i dalje teško dostižna destinacija. Odgovor se možda skriva u istoriji ulaganja u misije na Mjesec. Naime, ubrzo nakon programa Apolo, vlade više nisu bile zainteresovane za tako obimna ulaganja u svemirski program te se na neki način “odustalo” od komplikovanijih misija.
Tvrdo i meko slijetanje na Mjesec
Kada je kineska svemirska letjelica “Chang'e 3” sletjela na Mjesec 2013. godine, radilo se o prvom mekom slijetanju na naš prirodan satelit od sovjetske Lune 24 1976. godine. Meko slijetanje (engl. soft landing) na Mjesec, ili bilo koje drugo nebesko tijelo, znači kontrolisano spuštanje svemirske letjelice na površinu bez da pritom dođe do značajne štete na letjelici i/ili njenim naučnim instrumentima.
Tvrdo slijetanje (engl. hard landing) odnosi se na spuštanje na tlo, pri kojem dolazi do značajnih oštećenja letjelice i pri kojem često dolazi do gubitka kontakta. Ovakva vrsta slijetanja može biti namjerna, odnosno planirana, ali se može raditi i o neuspjelom pokušaju mekog slijetanja.
– Mi zapravo decenijama nismo razvijali landere, a radi se o poprilično specijalizovanoj tehnologiji – kaže Detman.
Testiranje letjelica je stoga ključna faza. Međutim, njih nije tako lako testirati kao rakete. Možemo provjeriti rade li snaga i pogon, navigacija, komunikacije, instrumenti i njihovu otpornost na intenzivne vibracije tokom lansiranja, ali ne postoji dobar način za simulaciju slijetanja na Mjesec.
“U poređenju s erom Apolo, one obavljaju ove misije za sitniš”
Tokom svemirske utrke, NASA je na Apolo potrošila vrtoglavih 25 milijardi dolara. Uprkos tome, doživjela je niz neuspjeha prije nego što je meko sletjela na Mjesec. Mada svemirska agencija sada ima 70 godina akumuliranog iskustva i znanja pri izgradnji svemirskih sondi, NASA nastoji smanjiti troškove i stimulisati američku svemirsku industriju ugovaranjem poslova s privatnim firmama.
– Sve su te kompanije relativno nove. U poređenju s erom Apolo, one obavljaju ove misije za sitniš – rekao je inženjer Jošua Rasera sa univerziteta “Imperial College London”.
– Mešutim, strategija bi se trebala isplatiti jer firme uče iz svojih neuspjeha. I dalje je takav sistem jeftiniji kada se gleda ukupni broj misija, čak i ako se prvih nekoliko sruši – rekao je on, prenosi Guardian.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu