Užičanin se prije dva dana izliječen vratio kući. On pretpostavlja da se opasnim virusom inficirao 11. marta na proslavi u Konjicu, u BiH, gdje je, kako kaže, bilo ljudi s pet kontinenata.
Prošao sam pakao! To nije bolest, to je tornado koji ti prođe kroz tijelo! Sjećam se samo nevjerovatne nemoći organizma, nekog bunila u kom sam bio, spavaš, a ne spavaš, budiš se u košmaru, haluciniraš, non-stop si u nekom magnovenju i tako sedam dana. U jednom trenutku imao sam osjećaj kao da su mi zubi – okrenuti naopako. Moguće da je kobni trenutak bio kad sam jednog kolegu, direktora jedne firme potapšao po leđima… Poslije sam čuo da je taj čovjek bio zaražen kad je došao u Konjic, a zbog lakše kliničke slike koronu je prebolio u kućnoj izolaciji – kaže Despotović za Kurir.
Iz Konjica se vratio iste večeri, narednih dana nije bilo problema, radio je, sretao se s ljudima, tri-četiri dana kasnije, osjetio je, kaže, jezu u nogama, i samo pomislio: “Evo ga”.
– Javio sam se u kol-centar, rekli su mi da će me sutradan testirati, tako je i bilo, i vratili su me da kod kuće sačekam rezultat. Sljedećeg dana pozvali su me i rekli mi da moram u Beograd. Slijedile su filmske scene, nevjerovatna jurnjava sanitetom do Beograda, više smo išli lijevom no desnom stranom, sve pod rotacijom i uz zvuk sirene. Prvu noć proveo sam na Infektivnoj klinici, bila je to teška noć za mene, okolo sve teški bolesnici. Zatim su me prebacili u KBC “Dragiša Mišović” – priča Despotović.
Prva tri dana u “Mišoviću” sve je, kaže, bilo dobro, ni temperature ni drugih simptoma, a onda, odjednom je počeo pakao.
– Bio sam na kiseoniku non-stop, u jednom trenutku saturacija mi je pala ispod 90, htjeli su da me prebace na poluintenzivnu njegu. Da se to desilo, da su me stavili na aparate da ležim, vjerovatno ne bih prebrodio… Zamolio sam ljekarku da mi test saturacije rade za pola sata, ja sam za to vrijeme šetao hodnikom, radio neke vježbe, malo pokrenuo pluća i za pola sata saturacija je bila 98. Bila je to, bukvalno, borba sa samim sobom, morao sam sebe da pobijedim, da ubijedim sebe da ja to mogu, da moram da prebolim. Poslije sedam dana pakla, bunila, halucinacija, pravog tornada u organizmu, temperatura je naglo stala, kao da je neko isključio dugme – priča Despotović.
Na kraju, dodaje, najvažnije mu je da niko od ljudi s kojima je bio u kontaktu nije obolio i da niko nije morao da prođe ono što je on. I ogromna zahvalnost ljekarima, sestrama, tetkicama iz klinike “Dragiša Mišović” i doktorki Mariji iz Zavoda za javno zdravlje Užice, koja je svakog dana zvala da pita kako je.
Skoro mjesec dana u bolnici gledao je, kaže, potresne scene.
– Jednom je stigla čitava porodica, otac obolio, majka oboljela, beba od dva mjeseca oboljela, djevojčica od pet godina negativna na virus, ali i ona došla u bolnicu… Djevojčica je sjedila pored bebe… Bile su to jako potresne scene – priča Despotović.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu