Mentalna i fizička snaga, nadljudski napori u borbi za preživljavanje, ali i dobra organizovanost njegovih prijatelja i ljudi dobre volje koji su stigli u posljednji čas značili su razliku između života i smrti za ovog mladića.
Milošević je iz bolničke postelje otkrio detalje drame koju je preživio. Od teških povreda zadobijenih u nesreći, Ivan se trenutno uspješno oporavlja na odjeljenju Intenzivne njege KBC u Sjevernoj Mitrovici.
Njegova namjera da nekoliko dana provede na Ohridskom jezeru, ali i na moru u Grčkoj, pri čemu je planirao da u prolazu posjeti svoje prijatelje u Gračanici i Sjevernoj Mitrovici prekinuta je u petak oko 15 časova, kada je u mjestu Dudin Krš kod Sjeverne Mitrovice doživio nesreću za koju, kako kaže, ni sam ne zna kako je do nje došlo.
– Same nesreće se ne sjećam, ni situacije koja je dovela do toga. Jedino čega se sjećam u kratkim slikama je da sam se tumbao van kolovoza i da sam završio u šancu. Ne sjećam se nikakvog incidenta, koje sam ranije uvijek uspjevao da izbjegnem. Zato sumnjam da sam zaspao za volanom – započinje svoju nesvakidašnju priču, bajker Ivan Milošević.
U šancu dobokom osam metara
On dodaje da je sljedeći trenutak čega se sjeća bilo njegovo buđenje ispod motora i osjećaj bolova u čitavom tijelu.
– U početku nisam bio siguran da li sam stvarno imao udes ili samo sanjam, ali sam već sljedećeg trenutka vidio da sam zapetljan ispod motora, koji, na svu sreću, nije bio svom težinom na meni, jer se oslonio na dvije obližnje stijene. Znao sam da moram da se isčupam ispod njega kako bih mogao da dišem i to moje izvlačenje je, zbog povreda u čitavom tijelu, trajalo čitavih dva sata. Zbog umora i bolova sam ponovo pao u nesvijest ili san, ne znam tačno, i to je sigurno trajalo sat, dva, dok se ponovo nisam osvijestio. Tada sam čuo određene glasove ljudi u daljini, koji nažalost nisu mogli da me vide. Pokušao sam da skupim snage i daha da uzviknem “u pomoć”, ali taj moj pokušaj niko nije čuo, tako da mi je jedini način da preživim bio da se izvučem iz šanca dubokog sedam, osam metara i kroz šipražje dovučem do puta sa kojeg sam i sletio – kaže Milošević.
Da nesreća bude veća, iz ruku mu je ispao mobilni telefon koji je neprestano zvonio, ali nije mogao da ga dohvati zbog povreda koje je zadobio. Nakon par sati, kada se baterija ispraznila, telefon je, kaže, utihnuo, što je bila još jedna otežavajuća okolnost u njegovom pronalasku.
Borba za život i potraga
Borba za život i povrede od udesa vidljivi su na tijelu ovog vedrog mladića koji, kako kaže, u početku nije sumnjao da će preživjeti, ali kako su sati i dani odmicali, i njegova snaga, ali i vjera da će biti pronađen polako su nestajali.
Porodica i prijatelji u subotu su razglasili vijest o njegovom nestanku, a obaviještena je i kosovska policija i Euleks. Opsežna potraga je krenula.
– U početku nisam sumnjao da ću biti spašen, jer sam znao da me traže, ali je dehidratacija bila ono čega sam se bojao. Tog jutra sam prije polaska doručkovao i ništa nakon toga nisam jeo i pio. Ipak, uspio sam da izdržim taj čitav dan, noć, naredni dan i narednu noć, ali je već trećeg dana dehidratacija počela da uzima maha. Sve sam manje uspjevao da se uspenjem uz liticu uz koju sam se verao pomoć prstiju i glave, jer nisam mogao da pomjeram kukove i koljena od zemlje zbog povreda koje sam zadobio. Pomjerao sam se po 20, 30 centimetara i ponovo padao u nesvijest od nemoći i bolova. I tako tri dana – govori Ivan.
“Nisam vjerovao da će neko stići”
Navodi da je, nakon više od 40 sati provedenih u jarku sa teškim povredama, ipak počeo da razmišlja o najgorem ishodu koji može da ga zadesi, smrti.
– Treći dan sam počeo da sumnjam da li će me iko naći i počeo sam da razmišljam kako je to umrijeti zbog dehidratacije. Nisam vjerovao da će neko stići da me nađe dok sam još živ. Ipak, nisam u potpunosti gubio nadu, davao sam sve od sebe što sam mogao, ali kako je vrijeme prolazilo, tako je i moja snaga nestajala i postavljalo se pitanje da li ću uspjeti – sa nevjericom se sjeća Milošević.
Ipak, zahvaljujući njegovim prijateljima iz Gračanice, bajkerima iz Mitrovice i ljudi dobre volje, Ivan je u nedjelju prije podne pronađen, a taj, kako kaže, nestvaran trenutak, po sopstvenom prizanju će pamtiti zauvek.
– To je bilo nestvarno. Teškom mukom uspinjao sam se onih 10, 15 centrimetara uz liticu, kada sam čuo glasove koji su bivali sve bliži. Uslijedio je poziv “Ivane, jesi li tu?”, nakon čega sam shvatio da sam spašen i da mi je jedini zadatak da ostanem tu i ne skliznem ponovo u jarak. Sada mogu da kažem da su oni došli dosta brzo s obzirom da nisu imali nikakvih saznanja gdje se ja nalazim i hvala im još jednom na tome što su me spasili – kaže Milošević.
Tretman na naboljem nivou
Riječi hvale ima i za medicinsko osoblje KBC u Sjevernoj Mitrovici gdje je, kako kaže, tretman na najvećem mogućem nivou i ophođenje osoblja čak i bliskije nego što to profesija nalaže.
– Poznato je da Srbi sa Kosova gaje posebne emocije prema nama koji dolazimo iz centralne Srbije i zato se, svi mi koji dođemo ovde, osjećamo vrlo prijatno. Prošli smo sve analize još prvog dana, uradili smo stvari koje su bilo potrebne i sada se oporavljam brzinom koja je moguća u situaciji u kojoj se nalazim – zaključio je Milošević.
Da je njegovo zdravstveno stanje stabilno i pored teških povreda koje je zadobio, za Kosovo onlajn je potvrdila načelnica Odjeljenja anesteziologije dr Milena Cvetković.
– Današnje stanje pacijenta je za sada stabilno. Uradićemo dodatne dijagnostičke metode, kao što je skener glave da vidimo u kakvoj je situaciji sada mali hematom, odnosno krvarenje koje je bilo. Takođe, provjerićemo ponovo i grudni koš, a za sada sve ide dobro, prelomi kostiju su za sada stabilni i pacijent je dobrog opšteg stanja, svjestan, orijentisan i nema većih problema, uprkos tome što su povrede teške i opasne po život – rekla je dr Cvetković, piše Kosovo online.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu