Mi smo posljednji nasip. Iza nas više nema ko. Srećno! Za čast profesije, pravo u neizvijesnost u tešku borbu – ovu poruku je prije godinu dana kroz viber grupu uz raspored prvopozivajućih ekipa, svojim kolegama uputio Radmilo Janković, direktor Klinike za anesteziju intenzivnu terapiju Univerzitetskog Kliničkog centra u Nišu, neposredno prije njihovog ulaska na odjeljenje intenzivne nege gdje su ih čekali prvi najteže oboljeli od korona virusa.
Poslije godinu dana Janković, koji je u međuvremenu postao koordinator svih kovid bolnica na jugu Srbije i zamjenik direktora UKC Niš, i njegovi ljudi i dalje vode borbu sa pošasti koja ne posustaje. Prisjeća se kako je sve počelo i žali što se još nije završilo.
– Ta viber poruka koja je stigla svim anesteziolozima značila je početak našeg uključivanja u tu borbu kojoj se još ne vidi kraj. Infektivna klinika je već bila puna a zgrada stare hirurgije se spremala za najteže pacijente. Zgrada je bila sablasno prazna a u njoj 80 kreveta u intenzivnim njegama, respiratori, maske, helmeti (zaštitne kacige)… Prethodnu noć dežurni anesteziolog je već imao dvije intubacije na Infektivnoj klinici. Ono što je sledilo poslije je antologijska priča niškog zdravstva. U narednih petnaest dana u zgradi stare hirurgije više neće biti slobodnog respiratora a Klinički centar savijaće se pod pritiskom prijema enormno velikog broja pacijenata. Otvarali smo nove kapacitete, pulmologiju, staru kardiologiju, fizikalnu medicinu a onda je u kovid sistem ušla gotovo čitava zgrada novog Kliničkog centra. Tog 16. aprila imali smo skoro hiljadu pacijenata koje su moji ljudi reanimirali, intubirali i transportovali – opisuje Janković prve dane sudara sa virusom koji je osvojio planetu.
Korona je počela da odnosi prve živote, a Jankovića je posebno pogodilo to što je znao brata prve žrtve.
– Prva vreća koju smo zatvorili i vratili se nazad na položaje bila je naša koleginica. Znao sam njenog brata. Zajedno smo odrasli, igrali fudbal u Leskovcu, kasnije studirali medicinu u Nišu. Nisam ga vidio više od dvadest godina. To se ne zaboravlja, ta hladna noć, sjedim u Upravi KC sa tadašnjim direktorom Zoranom Radovanovićem… Okrećem telefon njenog brata … Žao mi je, moram ti reći… – prisjeća se Radmilo prve crne vijesti koja mu se otkinula sa usana.
Neravnopravna borba sa nemilosrnim protivnikom za Jankovića i njegove kolege značila je i odvojenost od porodice, što im je veoma teško palo.
– Čitav mart i april proveo sam u bolnici. Pamtim uplašene oči svojih sinova tokom svakog video poziva… – Tata, jesi li dobro? I pitanje na koje nisam imao odgovor: – Kad ćeš kući ? Nisam mogao da ostavim svoje ljude, nije bilo vremena ni za pošten obrok, na mom radnom stolu je bila samo otvorena pašteta i mrvice od na brzinu pojedenog zalogaja… Nije bilo vremena ni za to, stizale su neprestano nove poruke na viber: “Nemamo mjesta na pulmologiji!” “Treba nam hitno kiseonična glava na trećem spratu”…. Sanitetska vozila su čekala u redu a u njima neretko ljudi u samrtnom hropcu, boreći se za vazduh – govori ljekar heroj.
Ipak vjeruje da će svemu ovome doći kraj ali da se to vreme neće zaboraviti.
– Ostaće priča o jednom zlom vremenu i velikoj hrabrosti, o očaju i uzdizanju. O suzama i radosti ispraćaja onih koje smo spasili. Ostaće priča o nama s početka. Mi nismo imali rezervni položaj, čast nam nije dala da se povučemo – zaključuje svoju ispovijest Radmilo Janković.
KOVID MU UBIO OCA
Komentarišući svoja osećanja nakon godinu dana od prvog sudara sa virusom, Janković kaže da su pomiješana.
– Melanholija koja mi natapa dušu, bol koji me razdire zog onih kojih više nema a poznavao sam ih tako dobro, žal za ocem kojeg sam izgubio na svojoj jedinici intenzivne nege… Osjećaj bijesa što smo opet u istoj situaciji zbog onih koji nam ne veruju i optužuju da smo dobro nagrađeni od “farmaceutske mafije”. Ali i osećaj inata i čojstva… nikada se nećemo predati, dovešćemo ovu bitku do kraja… Tone krvi i znoja, prepešačenih kilometara kroz blindirane hodnike ispred kojih piše “Stop – crvena zona”, trećina mojih ljudi zaražena, neki po drugi put… Uvijek me presiječe bol i bijes kad čujem kako neki mumlaju u pozadini … Ti generali bez vojske, pukovnici bez ranjenih, kapetani bez vode i lađe… Čekaju da dignu sidro kad pučina bude mirna…Sram vas bilo… neljudi – ogorčeno govori Janković.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu