Zaista, uprkos svim zakonima logike, odnosno evidentne krize, smanjene potrošnje, stanogradnja u Banjaluci je na vrhuncu. Bukvalno preko noći nestanu kuće i osvane gradilište. Zaključak je da para ima, pojedinci povlače štednju iz banaka i kupuju po nekoliko nekretnina, koje izdaju, jer im to daje mnogo veći prinos nego kamata u banci.
S druge strane, porez na nepokretnosti (imovinu) je na dobrovoljnoj osnovi i zanemariv u odnosu na profit. Osim toga, rijetko koji vlasnik plaća drugu vrstu poreza – na prihod od izdavanja stanova. Čak ne postoji podatak koliko ih je takvih, i to navodno zbog proceduralnih razloga. Ne govorimo o bakicama koji izdaju studentske sobice, već o onima kojima je to glavni izvor zarade.
Tako imamo, s jedne strane, stanogradnju koja samo raste i masu nezadovoljnih ljudi zbog toga, a s druge strane pojedince koji na tome abnormalno zarađuju, jer im se može tako. I sve je po zakonu.
Osim toga što građane treba više uključiti u rasprave o budućem izgledu njihovog grada, vrijeme je zaista da se promijeni poreska politika po pitanju nekretnina.
Malo je reći da je bezobrazno da po istoj stopi plaća porez porodica s jednom kućom i onaj sa desetak stanova, koje renta. Pa, pomenuta porodica u kući stanuje i to joj je dom, dok drugima nekretnine služe za dalje bogaćenje.
Da ne bude zabune, niko nije protiv nečijeg bogaćenja, ali jeste protiv različitih startnih osnova. Na kraju krajeva, svaki prihod je oporeziv.
Nema izmišljanja nikakve tople vode. Takve propise već imaju mnoga zapadna tržišta. Samo je sada pitanje političke volje da li se želi uvesti progresivna poreska stopa na imovinu.
Možda se odgovor nalazi i u tome ko su zapravo naši najveći građevinski investitori.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu