Zašto ajkule napadaju ljude i kako se može izbjeći napad?
Enormni porast eksploatacije mora i okeana doveo je do dramatičnog urušavanja vodenog ekosistema, katkad u toj mjeri da nakon ljudskih aktivnosti pojedine morske regije ostaju doslovno opustošene, bez i jednog jedinog oblika života.
Primarni razlog za napad ajkule na čovjeka je glad
Ajkule su prastanovnici mora i okeana. Razlog za tako dugačak vijek te vrste je fantastična moć adaptacije. Dakle, ukoliko za ajkulu nema dovoljno hrane u njenom prirodnom staništu, ona će svakako potegnuti za bilo čime što smatra hranom.
Priče o sličnosti između morskog svijeta i čovjeka, koje bi mogle ajkulu da navedu da pomiješa čovjeka i, recimo, foku, nisu istinite. Ajkula ne može da se zbuni. Njen organizam posjeduje čula kojima ona prepoznaje frekvencije svijeta oko sebe i tim čulima se vodi. Ona odlično zna razliku između čovjeka i svog uobičajenog plijena. Da nije tako, broj napada na ljude bi bio nezamislivo veći. Dakle, da ajkula nije u stanju da napravi razliku između čovjeka i morskih bića svaki ulazak u more ili okean bi bio ispraćen napadom na čovjeka. To tako nije i napadi se dešavaju po sasvim drugačijem obrascu.
Primarni razlog za napad ajkule na čovjeka je glad i tada ajkula, vođena višemilenijumskim adaptivnim modelom opstanka, prepoznaje čovjeka kao svoj plijen. To je svakako za nju zalogaj u kome ne pronalazi ono što joj treba da preživi na način na koji je to planirano, ali je svakako obrok koji ne smije da propusti. Naime, ajkula ima receptore koji je upozoravaju da je deficit hrane i tada ne bira šta jede.
Izbor plijena
Kao i svaki predator, ukoliko je vrijeme obroka, biraće najsporiji plijen, a u vodi čovjek je definitivno najslabija karika u lancu ishrane. Tradicionalno vrijeme kada ajkule jedu je zona sumraka, dakle svitanje i sumrak. Tokom tmurnog i pješčanom olujom ili oblacima zatamnjenog neba, ajkula ima informaciju da je vrijeme za obrok, tako da u ovom slučaju oprez mora da bude na maksimumu kao i ukoliko se pliva u sumrak ili svitanje. Noć tradicionalno nije vrijeme za plivanje, jer složen vodeni ekosistem ima i druge organizme koji tada imaju živu dinamiku, dok su ajkule tada najaktivnije.
Njima nisu potrebne oči da bi znale šta je plijen i šta će s njim. One to rješavaju drugim čulima, za koja se priroda pobrinula. Međutim, šta se dešava sa napadima tokom dana, pod vedrim nebom, kada je sunce u zenitu, a na kristalno plavom nebu nema ni tračka tamnih oblaka? Ako je ajkula gladna i nije našla hranu kada je trebalo, za vrijeme prehrane se, dok se ta potreba ne zadovolji, ne računa više samo u sumrak i svitanje.
Razlog zbog kojeg ajkule biraju svoj plijen i, recimo, u grupi ljudi napadnu samo jednog čovjeka, ne atakujući ni na kog drugog, takođe je vezan za njihovu prirodu. Ajkule kao drevni predatori imaju ulogu da prečišćavaju okean od lešina, bolesnih i ranjenih životinja. Ajkule su zapravo nevjerovatno precizan biološki skener jer one u grupi ljudi prepoznaju bolesne pojedince i njih napadaju. Zbog toga mnogi ljudi koji su stradali zapravo najčešće i ne znaju da su bili bolesni, jer kada ajkula bira plijen, bira samo po tom osjećaju.
Ima li plivač šansu da preživi napad?
Dakle, ajkula vrši prirodnu selekciju. To radi sa svime što jede. Uvijek će prvo pojesti lešinu ili bolesnu ribu, foku… Tek ako toga nema, poješće zdravu jedinku. Identično je i sa čovjekom. Čak i ako ima ribe koja je u jatu i dostupna ajkuli, ako sretne bolesnog čovjeka, on će biti njena primarna meta, a tek zatim jato riba.
Savjeti odbrane od ajkula koji se pojavljuju ovih dana u smislu fizičke odbrane i borbe s ajkulom su jednako realni kao kada biste savjetovali čovjeku koji vezan leži na šinama da saplete tramvaj koji u punoj snazi nailazi na njega. Odbrana od ajkula ne postoji. Pod ovim ne mislim na ubijanje ajkula na način na koji ljudi to rade loveći ih. Pod ovim podrazumijevam situaciju u kojoj plivača ili ronioca napadne ajkula u vodi.
Svakako da bi ronilac i mogao da se odbrani, jer postoje mnogi rekviziti koji se podrazumijevaju kao dio ronilačke opreme s kojima se ronioci snađu u toj situaciji. Međutim, plivač može da preživi napad ajkule samo ako ima sreće da bude uslovno blago napadnut i da mu nije napadom presječena neka vitalna funkcija.
Priče o borbi s ajkulom, ubadanje u oči i škrge nisu istinite. Ne samo neshvatljiva silovitost napada, već i za čovjeka nevjerovatna brzina kretanja ove životinje onemogućavaju žrtvu da reaguje. Susret s ajkulom se dešava u nekoliko sekundi. Uglavnom onoliko koliko je uopšte čovjeku potrebno da shvati šta mu se dešava.
Čovjek na jelovniku
Višestruk napad na jednu osobu znači da je ajkula donijela odluku da je pojede. Ukoliko ajkula napadne jednom i odustane može da se pretpostavi da njena očekivanja nisu zadovoljena, da nije previše gladna i da ide dalje, jer ajkulama nije cilj da prave štetu već samo da budu site.
Ideje o tome da se ajkula igra ili je radoznala nisu istina. Ajkule nemaju ovaj vid inteligencije kojim bi istraživale stvarnost. One sve svode na čula, koja su za čoveka fantastična.
Zbog toga što smo istrijebili mora i okeane došli smo na jelovnik onima koji nas ne bi primjetili da imaju šta da jedu.
Snimci u kojima ronioci dodiruju ajkule, kače se za njihova peraja, okreću ih, skaču sa broda u vodu i mnoge slične situacije koje mogu da se nađu na YouTubeu nisu realne sitiuacije. To su strogo kontrolisani uslovi, ali zbog ekskluziviteta, broja pregleda i modernog nemorala da se saopšti istina, u cijelosti izostaje najznačajniji sadržaj, a to je da svi oni koji to rade zapravo odlično poznaju vode, znaju da su ajkule site. Oni ne idu u vode gdje one gladuju, u vodu skaču tek nakon što su utvrdili koje životinje se nalaze u okruženju, a to čine modernom tehnologijom i mnogo drugih priprema koje ne objavljuju. Ovakvi snimci zaluđuju ljude da je situacija drugačija, a ta zabluda može da košta života.
“Nema mora”
Kao neko ko od svih zemaljskih prirodnih ljepota najviše voli vodu, savjetujem plivanje i ronjenje ali prije nego što se za to odlučite saznajte o vodama u kojima ste, o situacijama koje su se dešavale u neposrednoj prošlosti, recimo da li je možda bio lov na tune ili intenzivan ribolov, jer doslovno svakim ulaskom u vodu postajete dio tog ekosistema, koji nije predviđen za čoveka. Na žalost, naša gordost nas košta daleko skuplje od svake ribe koju možemo da imamo na svom meniju.
I sada postoje “nema mora”. Tako lično zovem vode u kojima je sve što znači život istrijebljeno. To je uradio čovjek. “Nema mora” su dobila taj naziv jer nemaju šum koji imaju sve vode bogate životom. Uništavanjem vodenih ekosistema sigurno će nas ajkule sve više napadati, ali vremenom one i neće biti toliki problem kao sve ono drugo što evolucija čovjeka radi cijeloj planeti, pa i čovjeku samom.
Mi smo kao vrsta veoma mladi na ovom svijetu. Da li je naša priroda da sve uništimo ili naša mladost kao vid neadaptacije, uglavnom, voda je bila ovdje mnogo prije nas, kao i nebrojano mnogo bića u njoj. Voda i ajkule će ostati i poslije nas. Onda kada čovjek nestane voda će ga pamtiti kao biće nedoraslo svijeta, a ajkule će nastaviti da održavaju okeane i mora.
Autor teksta je dr Sanja Klisarić
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu