Ovakvo stanje na tržištu rada traje godinama. Traje previše dugo. Radnici se sve više razboljevaju, a dok su na bolovanju imaju manja primanja.
Umjesto da je država, svjesna svih ovih problema, reagovala i zaštitila ugrožena ljudska prava kako bi imala koliko-toliko zadovoljne građane, „pomoć“ je pristigla sa zapada.
Zahvaljujući potrebama tržišta rada zapadne Evrope, najprije Njemačke i Slovenije, naša radna snaga je rekla “zbogom”. Odlaze mladi, a odlaze i cijele porodice u potrazi sa svojom srećom. Najgore je što ne traže ništa što im zakoni naše države ne dozvoljavaju. Žele samo adekvatno plaćen rad, da od svojih zarada mogu bar jednom godišnje da otputuju na odmor, da ne razbijaju glavu kako će da prežive do naredne plate. Žele da budu rasterećeni egzistencijalnih problema i da zaista budu srećni, a samo tako mogu da budu i zdravi.
Država je počela konačno da reaguje sa raznim zakonima, projektima, mjerama, podsticajima… Rezultati su i dalje mršavi, jer još postoje poslodavci koji bukvalno maltretiraju radnike, kršeći sve zakone koji treba da primjenjuju.
Oko 80 odsto kontrola koje obave inspekcije su „pro forme“. Samo je njh dvadesetak odsto suštinske prirode – rekao je krajem prošle godine novoimenovani premijer RS Radovan Višković, najavljujući reformu Inspektorata.
Premijer vjerovatno zna i odgovor zašto je toliko kontrola formalno, ali prošlo je sedam mjeseci od ove izjave i još se ništa nije promjenilo.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu