Tokom mjesec i po dana kome živjela je u paralelnom svijetu i gledala, kaže, život bliskih ljudi koji su preminuli. A kad se probudila, završila je dva onlajn kursa na intenzivnoj njezi dok su oko nje ljudi umirali!
Profesorka engleskog jezika i novinarka iz Niša, ujedno i psiholog, vodila je zdrav život uz jogu. Početkom maja prošle godine počinje da osjeća neku nelagodnost u krstima, te pojačava jogu.
Negdje krajem maja, po ustaljenom tempu, u 23 sata završava onlajn čas engleskog. Nije joj dobro, na šta joj suprug Slobodan govori da je to ona njena uobičajena temperatura od 37,2.
– Tresem se, gubim svijest. Upala sam u sepsu. Dren mi postavljaju 26. maja, a već 29. u tri noću moja drugarica i njen muž, profesori doktori Dijana i Miodrag Stojanović, bude prof. Tomislava Stamenića, koji mi vadi lijevi bubreg. Kažu da je cijela sala zaudarala na smrad trulog bubrega. Astma, koju imam od malih nogu, kreće da komplikuje stvari, kreću problemi s plućima, infekcijom poslije vađenja bubrega, nalaze mi i kamen u karlici… – ispričala je Jelena.
Prebacuju je na Kliniku za anesteziju i intenzivnu terapiju,. Sve vrijeme je intubirana na respiratoru.
– Skoro mjesec i po dana bila sam u komi, na respiratoru. Šanse za preživljavanje često bukvalno nula, ali ljekari ne odustaju. Sve to vrijeme kao da sam u “Matriksu”. Čujem i šta se dešava oko mene, mada ne povezujem, a pred očima imam tablu sa slikama bližnjih koji su umrli. Kao da je tač skrin, pipneš fotografiju i otvori se cijeli njihov život. Djed je umro kada sam imala tri godine, a u komi sam vidjela cijeli njegov život, pa i to da je živio i u Kragujevcu i u Čačku, što nisam znala. Mama mi je kasnije pričala da je sve bilo kako sam vidjela. Ali najvažnije su mi bile njihove emocije, osjećala sam ih – sjeća se Jelena.
Negdje sredinom avgusta uspjeli su da je probude i odvoje od respiratora.
– Izgubila sam svu mišićnu masu, ostala je samo koža, koja je kao krila šišmiša visila u lepezama s kostiju. Spala sam na 35 kg, a visoka sam 175 cm – kaže Jelena, kojoj je urađena i traheotomija zbog intubiranja, te je imala rupu u vratu, pa je tako isjeckanu i krpljenu drugarice sad u šali zovu Frankenštajnova mlada.
Iako sama diše, ne može ništa da pomjeri osim kapaka.
– Pokušavam nešto da kažem sestrama, ali ne mogu. Stave mi na grudi bijeli papir i olovku. Gledam, a ne mogu da mrdnem. Taj osjećaj nemoći i bijeli papir na grudima su mi najgore sjećanje. Mrzim nemoć. Anesteziolog mi je kasnije rekao: “Gledam te, samo trepćeš, uplašio sam se da si imala veći šlog i da ćemo žito da jedemo”- priča Jelena.
Nije se predavala
– Kao kad Uma Turman u “Kil Bil” poslije kome pokreće palac, krećem na silu. Kad me fizioterapeuti taknu, bol je neizdrživ, ali ne odustajem. Poprilično brzo su mi se vraćale funkcije. Počinjem pomalo i da pišem, lijevom rukom, jer je desna ruka otečena. Ispostavilo se da sam imala manji infarkt na respiratoru. Ne mogu da govorim od cijevi ubačene kroz rupu na vratu. Ubrzo je vade, pa kad pritisnem rupu, mogu da pričam. Dozvoljavaju suprugu da me viđa, to mi puno znači – kaže Jelena, kojoj magnetna rezonanca pokazuje i da je na nogama prebrodila manji šlog koju godinu ranije, dok sumnje na rijetku autoimunu bolest CADACIL, srećom, nisu potvrđene.
Jelena živi novi život na intenzivnoj na čuđenje cijele klinike.
– Iz bolničkog kreveta sam završila dva onlajn Kembridž kursa iz digitalnog marketinga. Muž mi je brijao noge, lakirao nokte. Krstili su se svi u bolnici. Oko sebe sam svakog dana gledala smrt. – kaže Jelena, pa nastavlja:
– Došlo je i vrijeme da počnem da jedem, ali osjećam da nešto ne valja s gutanjem. Misle da su mi samo atrofirali mišići. Majka mi je donosila hranu. Jela sam sladoled, mada su mislili da je puding. Braon tečnost kreće mi na nos, usta, traheju u grlu, kao Nijagarini vodopadi. Gubim svijest. I to dan prije nego što je trebalo da me otpuste kući. Ispostavilo se da mi je gotovo sva hrana odlazila u pluća, da su mi jednjak i traheja razoreni od mjesec i po dana intubiranja. Čak 6 cm jednjaka više ne postoji – prisjetila se ona.
Hitna operacija na ORL klinici u Nišu ne uspijeva, drugi put pada na respirator. Sada “samo” na nekoliko dana.
– Dani agonije u Nišu. Za sve vrijeme u bolnici sam tri puta zaplakala i dozvolila sebi da budem tužna – kada sam se probudila iz kome, i dva puta kada mi se ovo desilo. Uskoro su me prebacili u Novi Sad – priča Jelena.
Prof. Jović izveo je tokom operacije, kako kaže, čudo i sve sredio i prespojio:
– Međutim, počinjem da se gušim. Ispostavlja se da su mi tokom operacije u Nišu zatvorili disajni put i da imam krvne ugruške. Opet me stavljaju na respirator, a prof. Jović me otčepljuje, pa sam samo dan bila intubirana – pričala je Jelena.
Konačno, 9. septembra 2022. vraća se kući, u invalidskim kolicima. Doduše, ispostaviće se s koronom, koju je četvrti put fasovala, ali opet lako prebrodila.
I sa infekcijom preostalog bubrega, koju liječi u domu zdravlja. A kao suvenir ima i postoperativnu kilu, te za godinu dana slijedi nova operacija.
– Poslije samo mesec dana na svojim sam nogama, pijem kafu s drugaricama, imam već 45 kg – rekla je u ispovijesti nakon izlaska iz bolnice Jelena, koja cijeni da je ešerihija koli, koju je prvi put imala još 1997, a nikad nije potpuno zaliječena, dovela do katastrofe, piše Kurir.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu