Kultura

ZLATAN VIDOVIĆ O ULOZI AHMEDA NURUDINA “Čast je igrati Mešinog lika na našem govornom području”

U glavnoj ulozi nove predstave Narodnog pozorišta Republike Srpske, urađene po romanu Meše Selimovića “Derviš i smrt”, naći će se Zlatan Vidović.

ZLATAN VIDOVIĆ O ULOZI AHMEDA NURUDINA “Čast je igrati Mešinog lika na našem govornom području”
FOTO: NARODNO POZORIŠTE RS/USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Radi se o izuzetno značajnom i obimnom projektu kojim je planirano obilježavanje 90 godina Pozorišta. Premijerno prikazivanje predstave zakazano je za drugi septembar na tvrđavi Kastel.

Vidović je sa nama podijelio više o ulozi Ahmeda Nurudina i pripremama za ovaj pozorišni spektakl.

Igrate glavnog lika iz romana “Derviš i smrt”, Ahmeda Nurudina. Recite nam više o pripremi za ovu ulogu?

Ovo je zaista uloga kojoj se nisam nadao. Kao student sam uvijek priželjkivao da igram Hamleta, međutim zadesile su me uloge Raskoljnikova i Nurudina koje su čak možda i teže i obimnije. Ove uloge su nešto što svaki glumac može samo da poželi. Ja sam imao tu čast, privilegiju, ali i obavezu da budem u ovim ulogama. Mislim da to jača glumca, njegove zanatske i misaone procese. I to ne samo kao glumca, nego i kao čovjeka.

Prije ove našli ste se u još jednoj velikoj glavnoj ulozi, a u pitanju je Rodion Raskoljnikov u predstavi nastaloj prema romanu “Zločin i kazna”. Šta je zajedničko ovim likovima i za koju ulogu je bilo lakše pripremiti se?

Kada sam pripremao Raskoljnikova mislio sam da je nemoguće obuhvatiti sve što čini njegov lik, ali eto mislim da sam uspio. Sad kad radim Nurudina, čini mi se da je on nekako teži i zreliji i da je više u tom nekom vjerskom i dogmatskom učenju. Zajedničke su im dileme. Raskoljnikov je imao te moralne dileme, pitanje čovjeka i nadčovjeka. Kod Nurudina ta dilema polazi iz toga da je sve napisano u vjerskim knjigama. On je mislio da Kur’an određuje odnose među ljudima, ali to određuju ljudi sami. On to shvata kada mu je brat zatvoren i uviđa da je sistem taj koji melje čovjeka. U njemu se polako budi želja za osvetom, osjećaj koji on do tada nije poznavao.

Foto: Narodno pozorište RS/ustupljena fotografija
Foto: Narodno pozorište RS/ustupljena fotografija

U Bosni ismijavaju plemenita djela stoji u knjizi. Ahmed Nurudin uviđa da je u teškom položaju čovjek koji je duhovno razvijeniji od drugih, ukoliko ga ne štiti položaj i strah koji taj položaj daje. Kaže se da su situacije iz Mešinih romana bezvremenske, kako na to gledate u ovoj situaciji iz romana?

Mislim da to svako vrijeme nosi. Živimo u izvrnutom sistemu vrijednosti i ljudi koji nastoje da žive po svom sistemu vrijednosti bivaju ismijani od okoline. Mislim da je tako uvijek bilo. U današnje vrijeme te prave vrijednosti su nekako skrajnute i sve se nastoji uraditi na brzinu. Smatram da se ništa u životu ne može ostvariti preko noći, ni posao, ni međuljudski odnosti. Sve to zahtijeva dosta truda i vremena.

Otkako je postao kadija u čaršiji su Ahmeda optuživali da hoće svu vlast da prigrabi za sebe, a on je odgovarao da se sasvim malo promijenio – Dopustio sam sebi malo više ugodnosti – kaže on. Kako komentarišete aktuelnost ovakvih političkih situacija danas?

Vlast je najveći porok. Kako se u narodu kaže – daj nekome vlast da vidiš kakav je. Smatram da vlast ima neku čak magijsku moć. Čovjek kad dođe na neki položaj gdje određuje sudbine drugih ljudi, tek tu sebi može da postavi pitanje – ko sam ja i kolika je moja empatija i ljubav prema drugima. U romanu derviš u jednom trenutku izgovara – Pravda je kao zdravlje, čovjek misli o njoj tek kada je nema. Mislim da mi pravdu selektivno doživljavamo, a ljudi koji su na vlasti su njeni krojači. Mi tim ljudima pridajemo veću moć nego što bi oni zaista trebali da imaju.

Selimović kaže da je smrt spas i rješenje. Da li u društvu postoji spas za pojedinca osim smrti?

Smrt je jedina izvijesna, sve ostalo je neizvjesno. Ja lično spas vidim u radu na sebi, u otkrivanju stvari. To znači da ne treba da se pomirimo sa slikom svijeta koja nam je nametnuta, već da je mi sami otkrivamo i stvaramo sebi. Mislim da je to jedini spas čovjekov, da uživa u lijepim stvarima.

Foto: Narodno pozorište RS/ustupljena fotografija
Foto: Narodno pozorište RS/ustupljena fotografija

Ovo je do sada najobimnija predstava Narodnog pozorišta RS, te će se na sceni pojaviti preko 20 glumaca. Koliko Vam znači imati vodeću ulogu u jednom takvom komadu?

Na sceni će se u toku predstave pojaviti preko 20 glumaca i 10 studenata sa Akademije umjetnosti u Banjaluci. Dio predstave će činiti čak i životinje, u pitanju su konj i jastreb. To će biti jedan zaista nesvakidašnji spektakl koji Banjaluka zaslužuje, ali i Narodno pozorište za svojih 90 godina. Srećan sam što se našao u ulogama Raskoljnikova i Nurudima. To su likovi koji imaju moralne dileme. Za glumca igrati derviša, izgovarati Selimovićeve riječi na ijekavici, na našem govornom području, našem jeziku je zaista privilegija i čast. Mislim da svi mi koji učestvujemo u ovom projektu trebamo biti svjesni da radimo jednu zaista veliku stvar.

Reditelj predstave Dejan Projkovski je igranje djela Meše Selimovića u Bosni i Hercegovini uporedio sa značajem igranja Šekspira za Engleze. Kako Vi vidite važnost Meše i njegovih djela za naš narod?

Reditelj je jedan veliki majstor svog zanata. On je čovjek koji pravi vizuelna čuda na sceni i velika je privilegija raditi sa njim. Veliki je radnik, studiozan je i mnogo pruža glumcu. To poređenje sa Šekspirom je odlična analogija. Imamo tu čast da igramo jednog od najvećih pisaca sa ovih prostora, ali i čitave Evrope.

Simbolika igranja Selimovića na tvrđavi

Predstavu ćete premijerno izvesti na tvrđavi Kastel. Kako je igrati na otvorenom jednu tako zahtjevnu ulogu? Da li ste i ranije izvodili neku zahtjevnu predstavu u sličnom ambijentu?

Radili smo “Hamleta” 2008. godine, ja sam tada još bio student. Zaista je divan osjećaj izaći pred hiljadu ljudi u ljetnoj večeri. Evo sada imam priliku da igram Selimovića na tvrđavi, što je još jedna simbolika. Nadam se da će ovo postati tradicija da svako ljeto imamo po jednu predstavu na otvorenom, na tvrđavi.