I nije vijest zbog nasilja. Vijest je zbog onih koji su ga posmatrali.
I upravo tu počinje problem.
Ne plaši me više pojedinačan događaj. Počinje da me plaši obrazac. Ono što se ponavlja, ono na šta se ćuti i ono pored čega se prolazi kao da se ne tiče nikoga.
Ovakve vijesti nisu šokantne zato što su rijetke, već zato što su postale previše poznate. Jer svi znamo da se slične scene dešavaju svakodnevno: u prolazima, na ulicama, pored rijeka, ispred zgrada. I znamo još nešto: da uvijek ima ljudi koji to vide. I još više onih koji odluče da ne vide.
Ne mogu da razumijem tu ravnodušnost. Taj poriv da se okrene glava, da se ubrza korak, da se sopstvena savjest utiša rečenicom: „Nije moja stvar“. Kao da je empatija postala teret, a saosjećanje slabost. Kao da je lakše živjeti u svijetu u kojem se ne miješaš, nego u svijetu u kojem preuzimaš odgovornost.
Nisam jednom svjedočila situacijama u kojima je bilo jasno da je nekome potrebna pomoć. I nisam jednom vidjela isto – ljude koji prolaze, koji gledaju u telefon, koji skreću pogled, koji biraju tišinu. Ta tišina je najopasnija stvar koju imamo. Jer ona ne boli odmah. Ona polako razgrađuje sve što nas čini ljudima.
Nasilje je strašno. Ali nasilje koje se dešava pred očima onih koji ćute, e to je već kolektivni poraz. To je trenutak u kojem shvatiš da problem nije samo u onome ko čini zlo, već i u društvu koje mu to, ćutanjem, dopušta.
Često se pitamo zašto živimo u strahu, zašto nam je sve postalo grubo, zašto se ljudi povlače jedni od drugih. A možda je odgovor jednostavan: jer smo prestali da budemo jedni drugima oslonac. Prestali smo da stanemo. Prestali smo da pitamo: „Da li ste dobro?“
Zato ovakvi primjeri ne bi smjeli da budu izuzetak koji hvalimo, već alarm koji nas budi. Ne da slavimo hrabrost pojedinca, već da se zapitamo zašto je ta hrabrost postala rijetkost. Zašto je normalno da jedna osoba reaguje, a deset da produži dalje.
Društvo se ne mjeri velikim riječima i deklaracijama, već malim, konkretnim postupcima. Jednim zaustavljenim korakom. Jednim pitanjem. Jednim „nećete ostati sami“. Ako toga nestane, nestaje i osjećaj sigurnosti, i osjećaj zajednice, i osjećaj da ovdje još ima ljudi.
I zato me ne plaši ono što se desilo. Plaši me ono što će se tek dešavati ako nastavimo da ćutimo. Jer kad ljudskost postane izuzetak, a ne pravilo – tada smo svi na gubitku!
Ali da li se iko, osim što kritikuje i zgražava se, zapitao šta konkretno možemo da uradimo da se ovo ne ponavlja? Zašto da sve ostane na riječima, na statusima, komentarima i kratkotrajnom bijesu koji traje tačno onoliko koliko traje vijest? Možda nijedno rješenje neće biti savršeno. Možda će neka zvučati naivno, a neka uzaludno. Ali i dalje vjerujem da je opasnije ne pokušati ništa. Jer svaka promjena, čak i ona mala, počinje onog trenutka kada odlučimo da ne ostanemo samo posmatrači.
Pa da krenemo.
1. Normalizovati reakciju, a ne herojstvo
Problem je što svaku intervenciju nazivamo „hrabrošću“, kao da je riječ o nečemu nadljudskom.
Umjesto toga, treba stalno ponavljati: reagovati je minimum, ne izuzetak.
Kao što sam već rekla „Ne treba nam više heroja. Treba nam više ljudi koji neće okrenuti glavu.“
2. Učiti ljude kako da reaguju, a ne samo da „treba“
Mnogi ćute jer ne znaju šta da urade ili se boje da će pogriješiti.
Javne kampanje, škole, fakulteti, mediji mogu nuditi jednostavne modele reagovanja, jer znanje smanjuje strah.
3. Razbiti mit: „To je privatna stvar“
Nasilje nad ženama se i dalje doživljava kao nešto „između njih dvoje“.
Svaki put kad to čujemo – u razgovoru, medijima, komentarima, treba jasno reći:
nasilje je javni problem, čak i kad se dešava iza zatvorenih vrata.
4. Mediji da prestanu da relativizuju nasilje
Naslovi tipa „porodična svađa“, „incident“, „ljubomora“ brišu odgovornost.
Precizan jezik mijenja svijest!
5. Podrška onima koji reaguju
Ljudi često ćute jer se boje posljedica i da će ostati sami. Društvo mora jasno stati iza onih koji se umiješaju.
6. Muškarci kao saveznici, ne posmatrači
Promjena se neće desiti ako se nasilje nad ženama tretira kao „ženska tema“.
Muškarci moraju biti dio rješenja (reagovati pred drugim muškarcima, prekidati nasilno ponašanje u društvu, jasno reći „ovo nije u redu“). Tišina često dolazi iz želje da se ne zamjeri.
7. Početi od malih, svakodnevnih situacija
Ne mijenja se društvo samo u ekstremnim slučajevima. Reakcija na: uvredu, prijetnju, „šalu“ na račun žena, podizanje tona – to su prve linije odbrane.
8. Prestanak glorifikacije ravnodušnosti
Rečenice poput „gledaj svoja posla“ postale su životna filozofija. Vrijeme je da se zapitamo: šta su zapravo „naša posla“ ako ne tuđa sigurnost.
Jer sljedeći put to neće biti vijest. Biće samo još jedna ulica, još jedan pogled u stranu, još jedna tišina. A možda će to biti nečija sestra, prijateljica, majka. Možda nečija kćerka. Možda neko koga volimo. Ili neko ko bi to mogao biti, da smo se zaustavili.
Ne moramo svi biti hrabri. Moramo biti prisutni. Ne traži se savršen potez, već ljudska reakcija. Jedno pitanje. Jedan korak bliže. Jedno jasno „ovo nije u redu“. Jer nasilje ne opstaje samo zahvaljujući onima koji ga čine, već i zahvaljujući onima koji mu ostave prostor.
I zato sljedeći put, kad vidimo isto ono od čega danas okrećemo glavu, sjetimo se: ćutanje nije neutralno. Ono je izbor. A svaki izbor ima posljedice. Ako ne stanemo danas, sutra ćemo živjeti u svijetu u kojem niko neće stati ni za nas.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.