Tamo bjesne borbe koje su toliko brutalne da Bahmut nazivaju “mašinom za mlevenje”.
Hladan i oštar vjetar duva preko stepe u Donjecku. Termometar pokazuje minus 17 stepeni. Front na kojem se vode borbe za Bahmut i Soledar udaljen je samo nekoliko kilometara. Nasred polja, pod vedrim nebom, u toku su vježbe vojnika jedne ukrajinske oklopne brigade. Prije nekoliko dana povučena je iz borbi za Bahmut da bi se vojnici malo odmorili. A da bi se do njih došlo, mora da se hoda nekoliko kilometara preko polja.
– Da li vam je teško da hodate u pancirkama? Da li su vam se već smrzle ruke i noge? – pita novinare lista Dojče vele (DV) Ihor, oficir u oklopnoj brigadi dok idu ka logoru jedinice.
– Zamislite kako je momcima kad sada leže u zaleđenim rovovima. Oni tamo ne smiju da zapale vatru da ne bi bio otkriven njihov položaj.
Vojnici su dobili voljno i razgovaraju sa novinarkom DV. Ne žele svi da kažu svoje ime ili da budu fotografisani. Neki od njih imaju rodbinu na okupiranim područjima, a neki kažu da njihova porodica i ne zna da su na frontu.
“Zar niko u Rusiji ne gleda na gubitke?”
Prema riječima oficira brigade, odnos snaga na tom području je otprilike deset ruskih na jednog ukrajinskog vojnika. Na tom mjestu se ukrajinski vojnici prije svega bore protiv pripadnika ruske privatne vojske Vagner, koja borce regrutuje i po ruskim zatvorima.
Kod Bahmuta i Soledara položaji jednih i drugih bili su veoma blizu, kaže Oleh, jedan od komandanata. Vojnici se često bore prsa o prsa.
– Čak možemo i da čujemo komande neprijateljskih oficira – kaže Oleh.
Četrdesetogodišnji Ihor vidno je umoran. Kao i svi drugi ovdje.
– Ukrajinska vojska se bori na ivici snaga. Nemamo mogućnosti ni za spavanje – kaže on.
Ihor kaže da su dan i noć pod neprijateljskom vatrom i da ruska pješadija stalno napada.
Jedan oficir koji se takođe predstavlja kao Ihor, priča da se male ruske grupe od 10 do 15 vojnika „u talasima“ približavaju ukrajinskim položajima – direktno na domet vatre iz ukrajinskih rovova.
– Mi pucamo, oni umiru – na polju leži hrpa tijela. Onda dolazi druga grupa. Ona čak i ne pomaže ranjenima, jednostavno se kreće dalje, prema nama. I mi gubimo ljude, ali ne razumijem: pa oni imaju tako ogromne gubitke. Zar niko kod njih ne gleda na to – pita se Ihor.
Njegov drug Dmitro kaže da se „teško sve to podnosi“. Ali i ističe: “Mi nemamo drugog izbora. Želim i moram da branim moju zemlju, moju porodicu, da bismo imali budućnost.”
Tenkovi iz sovjetskog naslijeđa
Da bi nastavili svoju kontraofanzivu i oslobodili i druga područja, ukrajinskim vojnicima potrebno je više opreme i oružja, prvenstveno onog koje nije iz sovjetske proizvodnje, kažu komandanti oklopne brigade.
Njihovi inženjeri vode novinare do nekoliko sovjetskih tenkova T-72 koje nakon borbi moraju da popravljaju nasred polja. Na tlu leže alat i agregati. Jedan kamion s kranom podiže motor tenka. Inženjer Andrij kaže da je motor odjednom prestao da radi usred borbe, ali „kao nekim čudom, jedan mehaničar ga je ponovo startovao i posada je uspjela da se spasi.“
– Vidite ovu rupu u motoru? On je gotov – kaže Andrij. Mehaničari ugrađuju novi motor. Ali, motor je samo uslovno „nov“.
Svi rezervni dijelovi za T-72 proizvode se u Rusiji, a Ukrajina ih već dugo nije kupovala.
– Imamo još rezervnih dijelova u skladištu, ali neke stvari nam nedostaju. Onda ih vadimo iz oštećenih ili osvojenih ruskih tenkova – priča Andrij.
Prema njegovom mišljenju, ukrajinska vojska bi trebalo da se riješi „tenkova iz sovjetskog naslijeđa“ i generalno kompletne sovjetske vojne opreme. Ona ne može ni da se uporedi s modernim uređajima i zato jedva da može da zaštiti vojnike, ističe Andrij.
Njegov zamjenik komandanta Konstantin to potvrđuje i dodaje da su vojsci, kako bi stekla veću prednost na frontu, potrebni zapadno oružje i oprema. Ruska vojska se može pobijediti samo modernom tehnikom, naglašava Konstantin.
Rusi se boje “leoparda”
Komandanti pričaju novinarki DV da bi njihovi vojnici veoma željeli da što prije dobiju nova oklopna vozila i tenkove, jer žele da „što prije okončaju oslobađanje ukrajinske teritorije“. Pričaju i o mogućnostima njemačkog tenka “leopard” koji bi trebalo da stignu, ali i o njemačkim “marderima” i američkim “bredlijima”.
– “Leopard” je ono što nam je sada potrebno. Veoma precizno ciljanje i uređaji za noćno osmatranje koji funkcionišu u svim vremenskim prilikama. Ali, prije svega, Rusi se boje leoparda – smatra Konstantin.
U međuvremenu, mehaničar Serhij pod vedrim nebom vari rashladni sistem motora star 50 godina. Serhij je od 2014. u ukrajinskoj vojsci, ruke su mu pune ogrebotina i rana.
– Ukrajinskoj vojsci je potrebna zapadna oprema, najbolje s rezervnim dijelovima i logistikom za popravke – kaže on. Uvjeren je da bi znao da popravlja i zapadno oružje: Kod motora nema velikih razlika.
Serhij i njegovi drugovi nemaju mnogo vremena za popravku oklopnih vozila i kamiona. Borbe oko Bahmuta sve su žešće. Inženjeri nemaju vremena ni za spavanje, kažu da stalno moraju da budu u pripravnosti. Oficir Ihor ne vidi druge mogućnosti:
– Ovaj rat je grozan, ali moramo da pobijedimo da bismo dalje živjeli u slobodi.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu