Ona za Srpskainfo otkriva kako da postupe roditelji, učitelji, rođaci ili drugi djetetu bliski odrasli ljudi ako im se dijete povjeri da je preživjelo seksualno uznemiravanje ili zlostavljanje.
– Kada su u pitanju djeca, zlostavljanje uglavnom dolazi od osoba koja su djeci poznata, bliska, kojima djeca vjeruju. Ovaj vid nasilja može doživjeti bilo koje dijete, nezavisno od socijalno-ekonomskog statusa i njegovih karakteristika ličnosti – kaže Cvjetkovićeva za Srpskainfo.
Posljedice
Dodaje da je činom zlostavljanja zloupotrijebljeno povjerenje, bliskost, uzdrmana osjećanja ljubavi, privrženosti i poštovanja, na kojima se zasnivaju ljudski odnosi.
Ovim činom se, ističe Cvjetkovićeva, razara temelj na kojem dijete gradi odnose s drugim ljudima.
– Posljedice u emocionalnom smislu su osjećaj krivice, stida, anksioznosti, tuge, nepovjerenja, a sve to vodi negativnom vrednovanju sebe. Dijete sebe vidi kao kao lošeg i nevažnog i gubi samopouzdanje. Upravo zato je djetetu, koje je progovorilo o preživljenom nasilju, jako bitna psihološka podrška i podrška porodice i zajednice – kaže Cvjetkovićeva i dodaje da od uzrasta djeteta zavisi kako mu pristupiti.
Najbitnije je, dodaje, da se uspostavi sigurno okruženje, u kojem neće biti ugrožen djetetov integritet. Važni su i kontakti s bliskim ljudima, koji su podržavajući.
Kad mama plače, to je strašno
Kada se dijete povjeri, značajna je reakcija odrasle osobe. Važno je da onaj kome se dijete povjerava sačuva pribranost, da bude smiren, da ne reaguje galamom, ljutnjom, plačem.
– Djeca prate roditeljske reakcije i reakcije bliskih odraslih i na taj način zaključuju o značaju onoga što se dešava. Ako mama galami, ili plače, to znači da se desilo nešto strašno, grozno, nerješivo – poručuje Cvetkovićeva.
Djetetu koje otkriva šta je preživjelo potrebna je odrasla osoba koja svojim ponašanjem pokazuje da upravlja situacijom.
– Roditelj ne smije da se fokusira na svoj doživljaj, u stilu “jadna ja”, “kuku, što ovo meni da se desi”, jer tada raste vjerovatnoća da se dijete povuče, da prestane da priča u želji da zaštiti roditelje od neprijatnosti. Djetetu u ovakvoj situaciji treba jasno poručiti: “ti si važan i meni je važno to što si mi ispričao, ili što želiš da mi ispričaš, i važno mi je kako se ti osjećaš” – kaže Slađana Cvjetković.
Podržite, zagrlite, ne pitajte zašto
Upozorava da i pitanja tipa “kako se to desilo, zašto baš tebi” mogu kod djeteta izazvati osjećaj krivice.
– Budimo podrška i ne pitajmo se zašto – poručuje Cvjetkovićeva.
U svakom slučaju, značajno je zahvaliti se djetetu na ukazanom povjerenju i pokazati da je važno to što govori i da mu se vjeruje.
– Možemo dijete zagrliti, ili ga uhvatiti za ruke, ako to dijete dopušta. Treba ga, dakle, prije takvog kontakta pitati za dopuštenje. Svakako je bitno pohvaliti njegovu otvorenost i hrabrost, jer znate da mu nije bilo lako da navedeno kaže. Naglasiti mu da ono nije ni odgovorno ni krivo za ono što se dogodilo i da niko, pa ni njegovi najbliži, nemaju pravo da se prema djetetu ponašaju kao prema krivcu – poručuje Cvjetkovićeva.
Prihvatiti dječje emocije
Djetetu, uz to, treba jasno staviti do znanja da se ne ljutite na njega, ni u kom slučaju.
– Važno je reći djetetu da ga volite i da ćete ga uvijek voljeti, bez obzira na sve. Ne obećavati mu ono za šta niste sigurni da ćete ispuniti, kao što je na primjer kažnjavanje počinioca. Pokazati žaljenje za ono što se dogodilo, prihvatiti dječije emocije. Pružiti podršku, pokazati da ste u ovome zajedno, da ćete mu pomoći, biti uz njega, šta god da se dogodi. Vi ste tim i to dijete treba da zna – kaže Slađana Cvjetković.
Ne treba djeci govoriti da zaborave to što se desilo, preispitivati da li su sigurni da se desilo to i to. Važno je dijete kaže šta se desilo ali ga ne treba gurati u tu priču.
Značajno je pratiti djetetov ritam u ovom izlaganju sa kratkim potpitanjima u cilju razjašnjenja činjenica. Recimo, pitati ga šta je tada bilo, kako se osjećalo.
– Ne treba uspostavljati nove zabrane i ograničenja tipa “od sada nećeš ići sam… ili ćeš se stalno javljati…” Navedeno dijete može da doživi kao nepovjerenje u njegovo ranije ponašanje i da implicira djetetovu odgovornost za događaj iako smo ranije rekli da nije odgovorno – pojašnjava Slađana Cvjetković.
“Idemo kod jedne tete”
Nakon što diejte ispriča priču, značajno je obratiti se nadležnim organima, a zatim potražiti pomoć profesionalaca iz oblasti mentalnog zdravlja, kako bi se dijete što prije uključilo u tretman radi prevazilaženja nastale situacije.
– Prije odlaska nadležnim organima značajno je djetetu objasniti koji koraci slijede na način koji je njemu razumljiv. Recimo, malom djetetu ćete reći: idemo kod jedne tete, s njom ćeš pričati. Važno je opet naglasiti da ste uz njega da mu vjerujete, reći zašto je važno da priča s tetom – objašnjava Cvjetkovićeva.
Dodaje da je prije kontakta s policijom i tužiocima važno znati koji koraci slijede, kako bi se i dijete i roditelj pripremili na ono što slijedi.
– Uopšte govoreći, u ovom periodu je predvidljivost izuzetno značajna za dijete, jer ona daje doživljaj kontrole i jača osjećanje sigurnosti – kaže Cvjetkovićeva za Srpskainfo.
Majka kao dežurni krivac
Napominje i da seksualno zlostavljanje djeteta utiče na čitavu porodicu koja proživljava različita neprijatna osjećanja – krivicu, strah, ljutnju, stid. Često utiče i na odnose između roditelja ili s drugim članovima porodice, što može rezultirati prebacivanjem krivice jednih na druge ili delegiranjem glavnog krivca za događaj, a to je najčešće majka. Tako se u porodici pojavljuju prigovori tipa: “ti da si neka majka ti bi znala… ne bi dopustila… da ti nisi radila, bila bi s djetetom i djtetu se to ne bi desilo”.
– Mijenja se porodična dinamika, a prva želja je da se sve potisne i zaboravi. Međutim, trauma ne miruje i manifestuje se kroz niz malo adaptivnih ponašanja njenih članova: na primjer kroz zloupotrebu alkohola, pretjerani rad, izbjegavanje porodičnih aktivnosti. Zato je važno pored djeteta uključiti porodicu u tretman da bi se suočili s traumatskim iskustvom, obradili ga, naučili da ga prihvate i nastave dalje kvalitetno živjeti bez osjećanja krivice, straha, stida – poručuje Slađana Cvjetković.
Na kraju, iskusna psihologinja i psihoterapeutkinja poručuje da je čak i tako traumatično iskustvo kakvo je seksualno zlostavljanje djeteta moguće prevazići, uz podršku najbližih i adekvatan profesionalni tretman i djeteta žrtve i cijele porodice.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu