Sama po sebi, znatiželja nije loša. Kroz posmatranje drugih, upijamo norme, obrasce ponašanja i strategije preživljavanja.
-U psihologiji se ovo objašnjava kroz koncept socijalnog učenja. Učimo posmatrajući tuđe iskustvo. Međutim, postoji i dublja, emotivna dimenzija. Kada nas zanima nečiji život, često tražimo potvrdu za vlastite misli i osjećanja. Tuđa kuća, tuđa glava, tuđi izbori reflektuju naše strahove, nade i želje. Kroz „prozor u tuđi svijet“ testiramo vlastite granice i vrijednosti. Ponekad je to i način da se osjećamo bolje, kad vidimo da nismo sami u svojim dilemama ili slabostima – objašnjava Maja Savanović Zorić, psiholog i porodični psihoterapeut.
A u eri društvenih mreža i konstantne izloženosti tuđim životima, ova znatiželja dobila je nove razmjere. Sve je dostupno na dohvat ruke i to šta ljudi jedu, kako odgajaju djecu, kakve odluke donose. Psihološki, ovo može izazvati i inspiraciju, ali i zavist ili osjećaj manjka u vlastitom životu. Balans je važan.
-Umjesto da tuđe živote koristimo kao mjerilo vlastite vrijednosti, možemo ih posmatrati kao priliku za učenje i empatiju, bez potrebe za procjenjivanjem ili prosuđivanjem. Na kraju, interesovanje za tuđe živote govori o našoj ljudskosti: želimo povezati, razumjeti i pripadati. Ali, koliko god nas fascinirala tuđa priča, prava promjena i rast uvijek počinju iznutra. Prije nego zavirimo u tuđe dvorište – trebali bismo očistiti svoje. Tek tada naš unutrašnji svijet, kuća, glava i srce postaju prostor u kojem možemo istinski rasti i živjeti svoj život, a ne tuđi odraz – ističe Savanović Zorić.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.