Gocić, koji spada u vodeće teoretičare kulture, proslavio se i kao romanopisac kada je 2014. godine dobio Ninovu nagradu za roman “Tai”.
Za Srpskainfo govori o prvim uspjesima, Emiru Kusturici, nagradama, zašto piše u prvom licu, vojničkim danima u Banjaluci.
Tvoja knjiga o Kusturici je prvi put izašla prije više od dvije decenije. Kako je prošla?
Studiju “Emir Kusturica: Kult margine” napisao sam na engleskom jeziku, a objavljena je 2001. godine. To je bio prvi naslov jedne male, akademske izdavačke kuće iz Londona po imenu “Volflauer pres”. Osnivači Hauard Sil i Joram Alon praktično nisu imali nikakvog iskustva u izdavačkom biznisu. Upoznali su me s jednim tipom koji je govorio kokni, brijao glavu i bio istetoviran kao lučki radnik. Pitao sam ih “ko vam je ovaj”. To je naš urednik, rekoše mi. Lektora nisu imali. Potpisao sam krajnje nepovoljan ugovor jer sam držao da je to nevažno; sve je mirisalo na fijasko. Akademske knjige, čak i one dobre, obično se prodaju u tiražu od par stotina primjeraka. Od tog pravila ima malo izuzetaka, kakav je recimo Juval Harari. Međutim, već na prvoj promociji prodali smo čitav paket od 50 komada. Studija je brzo postala akademski hit. Recenzirana je od SAD do Japana, može se naći na akademskim programima i u bibliotekama širom svijeta, gdje se koristi kao referentna literatura za studente filma. Prevedena je na srpski 2006, na kineski 2012. i trenutno sam u pregovorima za rusko izdanje. Vjerovatno je “Emir Kusturica: Kult margine” najcitiranija studija nekog srpskog autora iz oblasti filma. “Volflauer pres” je do danas objavio trocifren broj naslova, ali njihov prvi, “Emir Kusturica: Kult margine”, koliko znam, i dalje je najuspješniji.Tako da je odgovor na tvoje pitanje – da, to jeste moj jedini internacionalni uspjeh, ali engleski izdavač je daleko bolje prošao od mene.
Šta je novo u drugom srpskom izdanju i kako ide knjiga “Emir Kusturica: Kult margine”?
Novo je da je vlasnik izdavačke kuće Agape knjiga moj dobar prijatelj Aleksandar Gajšek. Prvi put imam osećaj da sam dio jedne porodične kooperative. Svako od nabrojanih izdanja sam dorađivao, pokušavajući da idem ukorak sa Emirom; on je prolifičan umjetnik i nije ga lako pratiti. Novo izdanje knjige “Emir Kusturica: Kult margine” prošireno je za 50-ak strana, gdje su stala njegova dva potonja filma, “Zavet” i “Na mlečnom putu”, te dokumentarci “Maradona” i “Pepe, jedan uzvišen život”. Došao sam i do njegovih ranih radova s fakulteta i za televiziju Sarajevo. Držim da je Emir i dalje među prvih 10 aktivnih reditelja u svijetu, a otkako se lično pojavio na dvije promocije “Kulta margine” vidio sam koliko je voljen u Srbiji. Ne samo da je prodaja knjige poslije toga naglo skočila, nego je publicitet podigao i prodaju mojih romana.
Objavio si dosad tri romana. Prvi među njima, “Tai”, osvojio je čak četiri književne nagrade. Šta je to značilo za tebe?
Roman “Tai”sam pisao u nekom magnovenju, potpuno nesvjestan uloga i bez žudnje za književnom slavom. Započeo sam ga kao putopis. Dva izdavača su ga odbila. Onda je krajem 2013. godine dobio nagradu “Miloš Crnjanski”. U žiriju je bio Milo Lompar i tad je već počelo da se o romanu “Tai” priča kao o novoj paradigmi. Počekom naredne godine dobio sam Ninovu nagradu. Potom „Hit Liber“ i nagradu Narodne biblioteke za najčitaniju knjigu. Nagradu “Meša Selimović” dobile su dvije knjige sa istim brojem glasova. “Tai” je bila treća i našla se u najužem izboru za još nekoliko nacionalnih priznanja. Sve u svemu, uz “Sudbinu i komentare” Radoslava Petkovića, “Tai” je praktično najnagrađivaniji srpski roman, ali to tada niko nije notirao, ponajmanje ja sam. Istina, Ninov laureat je kao Mis Srbije. Govorio sam na 65 književnih večeri i dao trocifren broj intervjua. Roman je doživio sedam izdanja. Kao i po uspjehu “Kulta margine”, poslije ovako gromoglasnog nastupa romana “Tai” činilo mi se da sam riješio sve probleme u životu. Naravno, to je varka. Fokus medija se brzo mijenja, interesovanje jenjava, publicitet blijedi, publika se zasiti, kolege prave mjesta za sebe. I čovjek mora ponovo da krene od nule. Svako je dobar samo onoliko koliko mu je uspjela aktuelna knjiga.
U romanima “Poslednja stanica Britanija” iz 2017. i “Čovek iz nehata”iz 2021. takođe govoriš o svojim putovanjima, i to iz prvog lica. Zašto?
Roman “Poslednja stanica Britanija” pripovijeda o emigraciji. Tema aktuelnog romana “Čovek iz nehata” je odnos junaka sa ocem koji je evociran tokom jednog nadrealnog krstarenja po današnjoj Srbiji. U romanima koristim lična iskustva. Skoro sam se sreo s francuskom spisateljicom Kamij Lorans, koja takođe gaji žanr autofikcije. Ona me je pitala zašto pišem u prvom licu. Rekao sam joj da se javna sfera značajno izmijenila potonjih decenija, da mi prvo lice danas izgleda kao jedini mogući način pripovijedanja, da je pisanje u trećem licu prevaziđeno, čak i donekle izvještačeno, kao slikari koji se još drže pejzaža slikanih tehnikom ulja na platnu.
Upravo završavaš novi roman.
Trenutno radim na finalnoj redakciji romana “Fikser”. Kao spoj erotskog i ratnog žanra to je vjerovatno moj dosad najintimniji tekst. Junak radi kao prevodilac stranim novinarima i putuje uzduž i popreko jugo frontova između 1989. i 1993. Tako stiče povlašćenu perspektivu na događaje: svjedoči o Građanskom ratu iz prvog reda partera. Fikserovi doživljaji su neka vrsta seksa sa istorijom: eros i tanatos se neprestano nadmeću. Kao da Fikser i njegova djevojka žele da erotizmom pobijede nasilje, da ljubavlju koriguju pokolj. Seksualnost se ovdje pojavljuje s neobuzdanom štihu, na samoj granici pornografije.
Da li je i “Fikser” zasnovan na stvarnim događajima?
Da, kao i moj junak, izdržavao sam se radeći kao fikser. Budući da sam počeo na famoznom XIV kongresu SKJ, vjerovatno sam bio prvi u Beogradu. Taj posao je uzbudljiv i rizičan: često se nađeš u okruženju gdje se očajava, bjesni, pati ili puca, gdje saznaš više nego što bi želio, gdje možeš i sam da nastradaš. Radio sam za humanitarne organizacije poput Ljekara bez granica, reportere i fotografe. Sa ovim posljednjim je obično najopasnije: njihovi poslodavci žele slike s prve linije fronta. Četiri godine sam putovao po kriznim područjima u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu. Krajem 1992. bio sam prezasićen tim poslom; otputovao sam na pola godine u Indiju.
Hoće li biti nekog romana koji se odvija u Indiji?
Volio bih da bude. Objavio sam četiri putopisna teksta s tog putovanja, što nije loše za zagrijavanje. Trenutno se prisjećam doživljaja odande čitajući knjigu “Rečnik zaljubljenika u Indiju”. Takva forma mi bi odgovarala.
Tokom građanskog rata nisi nosio oružje. Nekako se nameće pitanje kako si prošao kao vojnik.
Premotavaš me sve dalje: dvijehiljadite, pa devedesete i sad osamdesete. Banjaluku pamtim kao prijatan grad s bizarnom statistikom: u njemu je tada živjelo navodno sedam puta više žena nego muškaraca. Ko ga ne bi zavolio? Istina, vojska je u banjalučkim kasarnama držana na kratkom lancu. Marširali smo kao Legija stranaca, dvadeset kilometara pod punom ratnom opremom zimi, na minus dvadeset. Klozeti bez vrata, uzbune u cik zore i dranje podoficira vuku na film “Bojevo zrno”, koji još nije bio snimljen.Tada mi je prvi put u posjetu došao otac. Kao tinejdžer bio sam kost i koža. Nosio sam dugu kosu i bradu. Budući da sam naglo izrastao, išao sam pogrbljeno. Imidž mi je bio sličan onom Diogena cinika. Ali zbog redovnih obroka i teške obuke u Banjaluci sam se popravio i nabildovao; pred oca sam izašao kratko podšišan, glatko izbrijan, preplanuo i prav kao strijela. On me odmjeri od glave do pete i reče: “Nikad nisi bolje izgledao!”
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu