Borci i državne jasle  

Borcu koji je tri godine nosio glavu u torbi 35, premijeru 600 KM više. Penzioneru sa prosječnom penzijom 25, ministrima 480 KM više…  

Da se odmah razumijemo – nije problem što će premijer i ministri dobiti pomenute stotine maraka na svoje, ionako, pristojne plate. Problem je što su borci i oni koji su svojim radom gradili ovo društvo, dobili malo na svoja, ionako, nepristojno mala primanja.

Jer, minimalna penzija je, sa sve povećanjem, otišla na 361 KM, a prosječna na 721 KM, dok je osnovica za borački dodatak sa 4 povećana na 5 KM.

Praktično, naš premijer će od septembra, na konto povećanja plate, dobijata taman toliko, koliko jedan borac ukupno dobije za šest mjeseci provedenih u rovu.  

I kako, onda, da ne bude nezadovoljan neko čiju je žrtvu ili zaslugu država vrednovala toliko, da mjesečno, pride, ne može da kupi ni kilogram. Ili da može da kupi tih famoznih 1.000 grama junetine, ali ništa preko toga.  

Tim ljudima je, sigurno, mrsko kad čuju kako se vlast (oličena u ovima koji će sada mjesečno dobijati po 500-600 KM više), na sva usta hvali brigom o svojim penzionerima i borcima. Pa još kad se uz njihov status i standard pomene riječ „privilegija“, ne treba zamjeriti neupućenima koji pomisle da za našeg borca i penzionera u ovoj državi nema zime.

Tako i jeste, sve dok ne dođe vrijeme nabavke ogreva, plaćanja računa, kupovine lijekova… A to je, nažalost, od prvog do prvog i tako iz mjeseca u mjesec, iz godine u goduinu.

Zalomi se se tu i koje povećanje, činjenica, ali je ono toliko, da ga inflacija pojede i prije nego što legne na račune.

Primanja u Srpskoj rastu – činjenica, ali nešto raste još brže.

A to je jaz između onih koji su zasjeli na državne jasle i onih koji sa čežnjom gledaju u te iste jasle, nadajući se da će iz njih, bar neki sledeći put, ispasti koja marka više.