Međutim, problem nastaje kada pojedini od “dekorativnih” počnu vjerovati da (ne) mogu više od drugih. Ili još gore kada dobiju signal iz istraživanja da ih neko (ne) vidi kao faktor.
E, tada kreće nervoza.
Kada Nenad Stevandić kaže Goranu Selaku da je “majmun”, to je tek simptom odnosa u kojem nema stvarnog partnerstva, ali ima iznuđenih saveza.
Ono što dodatno podgrijava situaciju jeste činjenica da se sve dešava na osnovu istraživanja čije porijeklo nije do kraja jasno. A opet, dovoljno je “relevantno” da izazove politički potres.
Niko nikome ne vjeruje, ali svi glume stabilnost.
Jer, kad se ovako počne govoriti javno, pitanje više nije da li ima pukotina, nego koliko su duboke. I ko će prvi kroz njih propasti.
U hijerarhiji moći, uvijek postoji neko ko misli da je evoluirao više nego što jeste.
Jer, koliko god se galama digla, ovo nije sudar političkih “teškaša”. Ovo je sudar onih koji stoje pod istim kišobranom i koji vrlo dobro znaju ko ga drži.
Kad Nenad Stevandić nazove Gorana Selaka “majmunom”, to ne govori o njegovoj snazi – nego o granicama sistema u kojem obojica igraju. Jer u tom sistemu, niko od njih nije dovoljno velik da sam kroji pravila, ali jeste dovoljno vidljiv da mora paziti gdje mu je mjesto.
A kad se to mjesto počne dovoditi u pitanje, onda kreće „majmunisanje“. Da ne kažemo, gurkanje u istom kavezu. Jedan pokušava da se popne na višu prečku, drugi ga vuče nazad.
Sve dok ne čuju režanje glavnog u čoporu.
Jer ni Selak sa svojim procentima, ni Stevandić sa svojim riječima ne mijenjaju činjenicu da se politička težina i dalje ne mjeri njihovim rastom ili padom, nego odnosom prema centru moći.
I zato bi bilo bolje da bar njega, ni u ludilu, ni direktno, ni indirektno, ni slučajno, ni namjerno, pa čak ni u šali, ne nazovu majmunom.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.