Kao Flamanac, govorio je francuski i od mladih dana pisao je pjesme. Studirao je komercijalno pravo i oženio se veoma rano ćerkom veoma bogatog trgovca. Živio je nekoliko godina veoma otmjenim i raskošnim životom, ali mu je pripala muka od buržoaskih konvencija i nobl manira, pa je riješio da se preseli u Pariz.
U Parizu je započeo svoju šansonjersku karijeru. Našao je sposobnog impresarija Žaka Kanetija, koji mu je obezbijedio nastupe u teatru “Des Trois Baudets” na Pigalu. Mladić neobičnog, ružnjikavog izgleda, sa velikim usnama, loše je svirao gitaru, pjevanje mu je bilo na ivici falša, ali se nevjerovatno uživljavao u svoje pjesme, tako da ga je publika odmah zavoljela. U njegovim nastupima bilo je romantičarskogpatosa, snažnog izliva emocija tuge, bijesa i radosti. Način na koji je Brel pjevao svoje pjesme bio je prosto jedinstven.
Počeo je uskoro da snima pjesme “La Valse de Mille temps”, “Buržuji”, “Flamanci” i one su postale hitovi.
Poezija mu je bila socijalno obojena, duhovita i krajnje lična. Sa pjesmom “Ne me quite pas” osvojio je čitav svijet. Počeo je da snima za CBS i postao uzor šansonjerima u Americi- Reju Dejvisu, Dejvidu Bouiju, Leonardu Koenu i Skotu Vokeru.
Snimio je dva filma u kojima je glumio glavnu ulogu. Posebno je značajan “La bande a bonnet” i dan-danas kultni film francuskih anarhista.
Obišao je čitav svijet, pjevajući pred prepunim dvoranama u kojima su njegovi obožavaoci plakali i histerično vrištali. Poslije 1966. godine više nije želio da nastupa. Živio je na Polinežanskim ostrvima sve do 1977, kada mu je otkriven rak na glasnim žicama i zato se vratio u Pariz da tamo umre.
Sljedeće godine preminuo je, ostavivši za sobom ucviljenu milionsku armiju obožavaoca.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.