Ako je neko bio opsjednut “rukom Moskve”, bilo je sigurno da će je negdje pronaći. Iz tog razloga, Sjedinjene Države neprestano su napadale protivnike koje su sigurno mogle učiniti saveznicima i prijateljima.
U Iranu, na primjer, doktor Mosadek, istaknuti pravnik koji je bio demokratski izabran na čelo vlade, želio je da njegova zemlja vrši suverenitet nad svojim naftnim resursima, koje su do tada kontrolisali Britanci, ostavljajući Irancima samo mrvice. Predsjednik SAD Truman, koji je bio na kraju svog mandata, smatrao je ove zahtjeve potpuno legitimnim. Ali kada je njegov nasljednik, Dvajt Ajzenhauver, 1953. godine ušao u ‘Bijelu kuću’ odmah je u posjetu primio Vinstona Čerčila, koji biješe došao da mu objasni kako je Mosadek, u stvari, marioneta u rukama komunista.
Da bi se izborili sa ovom opasnošću, zadužena je CIA da organizuje državni udar, prerušen u narodni ustanak, kojim je svrgnuta legitimna vlada i Zapadu vraćena kontrola nad iranskom naftom na dvadeset godina. Glavni agent operacije bio je unuk Teodora Ruzvelta, Kermit junior, zvani Kim. U svojoj knjizi “Countercoup”, objavljenoj nekoliko nedjelja nakon islamske revolucije 1979. iskreno je priznao detalje operacije ne dovodeći u pitanje njenu opravdanost.
Za “Kima” nesumnjivo je postojala komunistička prijetnja, kojoj se trebalo suprotstaviti po svaku cijenu i svim sredstvima, jer je među iranskim čelnicima bilo ljudi iz partije TUDEH, koja je bila lokalni ogranak međunarodnog komunističkog pokreta. Oni su pritiskivali i zahtijevali od iranske vlade da nacionalizuju naftu.
Dr Mosadek nije bio pristalica komunista, što se jasno vidi iz njegove biografije. Bio je student političkih nauka u Parizu i Švajcarskoj (univerzitet u Nešatelu), sin bivšeg ministra finansija, povezan preko svoje porodice sa dinastijom Kadžara, koji su vladali od kraja 18. vijeka do početka 20. vijeka i koja se neprestano borila protiv teritorijalnih nasrtaja Rusije. Mogao je postati ”solidan” saveznik Vašingtona, da su htjeli izgladiti veze sa njim i pokazati razumijevanje za njegove najlegitimnije zahtjeve i izbjegle bi se velike patnje Irana, kao SAD. Zdrav razum preporučivao bi da se ide ovim putem, ali logika totalne konfrontacije dva svjetska tabora odvela je protagoniste u drugom pravcu.
U predgovoru svoje priče, datiranom 15. marta 1979, Kim Ruzvelt je napisao: ”Ova knjiga je završena trijumfom… Krajem ljeta 1953. šah mi je rekao: ’Svoj presto dugujem Bogu, svom narodu, svojoj vojsci i vama’. Pod ”vama” mislio je na mene, a takođe i na dvije zemlje koje sam predstavljao, Veliku Britaniju i SAD. Svi smo bili heroji. Sada, nažalost, to uopšte nije više tačno. Ono što je bila herojska priča postalo je tragična priča.“
Ovi redovi bi mogli da posluže kao epigraf mnogim pobjedama Vašingtona tokom ‘Hladnog rata’, koje će na kraju imati gorak ukus. Bilo zato što se Amerika žestoko borila protiv ljudi čija retorika joj se nije sviđala, a u kojima je mogla steći prijatelje, osim Mosadeka, bili su to Kongoanac Lumumbu, Ganac Nkrunu, Indonežanin Sukarno, mnogo prije Vijetnamac Ho Šimin… bilo što se udružila sa duboko retrogradnim snagama, poput Bil Ladena i avganistanskim talibanima, koje su podjednako gajile mržnju prema zapadnjacima i prema komunistima.
Današnji sukob između Irana i SAD posljedica je pogrešne politike koju su vodile zapadne zemlje.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.