I za takvo ponašanje naravno mora odgovarati, jer mito je mito.
Ali onda dolazimo do drugog pitanja, mnogo neugodnijeg za institucije: Da li je 20 KM postalo mjera ozbiljnosti borbe protiv korupcije u Republici Srpskoj?
Jer sve češće javnost gleda optužnice u kojima su glavni akteri vozači automobila ili kamiona i novčanice od dvadesetak maraka. Republičko javno tužilaštvo, odnosno njegovo posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala, pred sudom zastupa slučajeve u kojima se kao predmet krivičnog gonjenja pojavljuje dvadeset maraka.
Ne dvadeset miliona, već dvadeset maraka. Naravno, može se reći: svaka korupcija je korupcija. I to je tačno. Tužilaštvo koje je formirano za organizovani kriminal i najteže oblike privrednog kriminala ne bi smjelo ostaviti utisak institucije čiji su najveći dometi hvatanje vozača koji je policajcu pokušao dati „cvaju“.
Ali upravo zato je mnogo zanimljivije vidjeti koliko energije institucije ulažu u taj slučaj, a koliko u one u kojima je šteta za građane višestruko veća. I upravo je tu razlika između borbe protiv korupcije i statistike borbe protiv korupcije. Lako je napisati optužnicu i saopštiti da institucije rade svoj posao. Mnogo je teže dokazati kako je neko možda kroz godine iz javnog sistema izvukao milione.
Jer steknemo utisak da je država najefikasnija kada treba procesuirati čovjeka koji je ponudio policajcu 20 KM, a najsporija kada treba istražiti neke višemilionske poslove. Onda se ruši ono najvažnije, a to je povjerenje.
Zato bi Republičko javno tužilaštvo, ali i Tužilaštvo BiH moralo javnosti pokazati mnogo više od broja podignutih optužnica. Koliko predmeta se odnosi na sitnu korupciju, a koliko na krupnu?
Jer nije dovoljno reći da se „radi“. Pitanje je, na kome se radi?
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.