Ovaj korak privikavanja djeteta na prvo odvajanje od porodice može teško pasti i roditeljima.
Aleksandra Jovanović, dječiji psihoterapeut, ističe šta treba činiti, a šta izbjegavati kada privikavamo naše mališane na vrtić.
Na temu privikavanja djece na vrtić Aleksandra daje savjete na osnovu iskustva iz njene prakse dječijeg terepauta. Posebno je naglasila da to ne predstavlja univezalnu istinu, niti važi za svako dijete. Evo šta je ona uočila. Niz predrasuda prati polazak djece u vrtić.
“Riječ je samo o navikavanju na odvajanje od roditelja”
– Adaptacija na vrtić iz pozicije djeteta nije samo odvajanje od roditelja, već uključuje i izlaganje djeteta novim pravilima, prilagođavanje na boravak u grupi ili na nove mirise. Jedan od primjera dobre prakse je da nekoliko roditelja bude sa djecom na adaptaciji u posebnoj prostoriji i da se proces prilagodi djetetu u pravcu stvaranja doživljaja sigurnosti, tokom više nedjelja. Ovo je naročito značajno kod neke djece, zbog toga što, kada im je nešto poznato, onda im to ponavljanje radnji daje doživljaj izvijesnosti i predvidljivosti, a što dalje vodi do doživljaja sigurnosti (na primjer: “U ovom prostoru se osjećam sigurno sa mamom. I mama želi da dolazimo ovdje zajedno. Ovdje su iste igračke, isti vaspitač i ovu djecu poznajem. Uvijek prvo pjevamo pjesmicu, pa biramo igračke”). Poznato – predvidivo – izvijesnost, pa sigurnost – započinje Aleksandra.
Kako ona navodi, često je primjer da dijete tokom privikavanja može da “očita” na licu roditelja da li je sredina bezjbedna. Važno je i kako roditelji postavljaju granice, koliko i na koji način rade sa djetetom na umirivanju, na razvoju emocionalne inteligencije i praga tolerancije na frustraciju. Uz to, bitno je da li su već imali situaciju odvajanja i kako je dijete reagovalo. Takođe, bitno je da se izbjegava iskradanje bez pozdrava, jer je to jedan od načina da dijete razvija nepovjerenje, kako objašnjava terapeut.
“Na dijete se prećutno prebacuje odgovornost za adaptaciju, u smislu da se govori o “lakšoj ili težoj” adaptaciji”
Aleksandra smatra da se uspješna adaptacija kreira prema djetetu, a ne obrnuto. Odnosno, može se izbjeći nepotreban rizik da se dijete prilagođava praksi koja je izraz izbora “lakše nam je tako”, a koja nije u interesu formiranja doživljaja sigurnosti kod djeteta. Očekivano je da dijete reaguje otporom, ljutnjom i strahom na pokušaje odvajanja koji nisu uvremenjeni, na primjer na uzrastu do treće godine, kada je djetetova prirodna potreba da razvija sigurnost u odnosu sa roditeljima.
Prirodno odvajanje – separacija, očekivana je na uzrastu od tri godine.
– Ovdje ne govorim o postojanju opcije da baka i djed čuvaju dijete i o tome da roditelji moraju da se vrate na posao prije navršene treće godine djeteta. To je posebna tema o kojoj možemo pregovarati sa donosicima zakona. Djeca ne dolaze na svijet kao “tabula raza”. Postoje individualne razlike u odnosu na urođene crte temperamenta djeteta. Nekom djetetu je potrebno više vremena da osjeti prostor, drugo dijete naginje ka introvertnosti, dok će neko dijete pokazivati otvorenost ka nepoznatim osobama; zatim, neko dijete spontano prelazi iz jedne aktivnosti u drugu, dok je četvrtom djetetu potrebno da postoji neka vrsta tranzicije – nastavlja Aleksandra.
“Potrebno je da dijete krene u vrtić što prije, zbog socijalizacije”
Zapravo, dijete nije na gubitku ukoliko ne krene u vrtić prije treće godine. Poznavanje razvojnih faza kod djece ukazuje na to da je dijete u simbiozi sa majkom do treće godine, kako terapeut objašnjava.
Biološki sat sazrijevanja djece je isti, bez obzira na tekovine moderne civilizacije; na primjer: pojave u nekim državama da majka ostvaruje pravo samo na tri mjeseca porodiljskog odsustva. Postoji više vrsta socijalizacije, a do treće godine života, najvažnija je socijalizacija u krugu porodice. Djeca upijaju emocionalnu atmosferu u kojoj odrastaju, pa tako u formativnim godinama na djecu najčešće ima uticaj ličnost roditelja, kao i njihov partnerski odnos.
Važan momenat u razvijanju dječije ličnosti su zadovoljene potrebe za sigurnošću, osjećanje ljubavi, da ga roditelji vole i da se brinu o njemu. Između treće i četvrte godine kod većine djece primijećujemo paralelnu igru, gdje su djeca uglavnom zaokupljena svojom igrom. Tada se dijete igra pored druge djece, dok je spremnost za saradnju primijećena na uzrastu od četiri pa nadalje, i tada se dijete igra sa drugom djecom, uz interakciju.
“Za “dobru adaptaciju” potrebno naglo “predati” dijete vaspitaču”
– Moje pitanje je: da li ovakav pristup forsiranja odvajanja doprinosi doživljaju sigurnosti kod djeteta? Kod neke djece primijećujem potrebu za postepenim odvajanjem i privikavanjem. To ne znači da to dijete zaslužuje da dobije etiketu da je “teško”. Za koga je teško? U odnosu na koji pristup je teško – pita Aleksandra i slikovito objašnjava period adaptacije djeteta na vrtić. Na primjer: Marku je potrebno više vremena da pređe iz jedne aktivnosti u drugu. To dijete voli da njegova aktivnost ima strukturu: početak, glavna dešavanja i kraj. Za prelazak iz jedne aktivnosti u drugu, Marku su potrebne tranzitivne radnje. Tranzicija je, na primjer, ako se igrao sa vozićima kod kuće, prije nego što krene u park, da uspava voziće. Potrebno mu je da osjeti završetak jedne aktivnosti kroz konkretnu radnju, umjesto npr. da mu tata samo najavi da je sada vrijeme da krenu. Sa druge strane, Luki je potrebno manje vremena da predje iz jedne aktivnosti u drugu. On voli brze promjene, i daje prednost novinama, nasuprot strukturi. Nisu mu potrebne tranzicije da bi prešao iz starog konteksta u novi. Ovdje je riječ o različitim crtama temperamenta. Ukoliko su Marko i Luka na adaptaciji, Marku će vjerovatno biti potrebna doslijednost, da vidi kako vaspitač prolazi kroz aktivnosti na isti način. Marku će ponavljanje aktivnosti omogućiti predvidljivost, i na taj način, počeće polako da stiče doživljaj sigurnosti. Luki je možda potrebna novina, promjena, izazov i neće mu biti interesantno ponavljanje aktivnosti. Kod kuće, priprema će značiti, na primjer: da Marko smisli poseban pozdrav sa mamom i tatom, da naprave specijalnu narukvicu ili privjesak koji može da pogleda svaki put kada osjeti da mu nedostaju mama i tata. Luki će možda biti važno da se sa mamom i tatom kući igra vrtića, da kroz igračke koje glume vaspitače i djecu proradi emocije koje je osjetio tokom boravka u kolektivu.
– Vjerujem da je važno upoznati dijete i kontekst odrastanja prije savjetovanja roditelja, umjesto banalnog “ad hoc” pristupa, koji negira individualne razlike – govori Aleksandra.
Roditelji nisu pasivni posmatrači u procesu adaptacije i imaju prava da prije upisa u vrtić provjere:
Kako se u ustanovi riješavaju konflikti između djece?
Da li vaspitači preuzimaju odgovornost i postavljaju granice? Ili ostavljaju trogodišnjacima da sami riješe konflikte, sa nivoom svijesti koji može imati dijete na tom uzrastu? Da li odrasli reaguju pravovremeno ili ignorišu agresivne reakcije, uz predrasudu da su to sitne, dječije čarke? Da li se u tom kolektivu konflikti zataškavaju? Da li se dijete ohrabruje da prati signale gladi/sitosti, ili se podstiče emocionalna ucjena? Primjer emocionalne ucjene: “Ako ne pojedeš grašak, reći ću te mami i ona će se jako naljutiti na tebe.” Da li se uslovljava doživljaj vrijednosti kod djece? Primjer uslovljavanja: “Ako ne budeš dobar, vodim te kod beba u jasle”. Da li se djeca kažnjavaju socijalnom izolacijom i postiđivanjem, slanjem na stolicu “da razmisli o svom ponašanju”? Roditelji imaju prava da se informišu o tome kako se postavljaju granice, i da ukoliko se to ne poklapa sa njihovim sistemom vrijednosti, pronadju drugu opciju za djete. Da li se djeca zastrašuju? Primjer zastrašivanja: “Ako ne sredite obuću, doći će Maca papučarica i odneće vam obuću.”
– Kod neke djece mlađeg uzrasta, uvođenje nepoznatog lika koji tek tako može da se pojavi i odnese obuću, može uticati na doživljaj nesigurnosti i osjećanje straha. Ukoliko se strah razvija u pravcu generalizacije, to može voditi ka proširenju repertoara ponašanja Mace papučarice, pa npr. dijete može da počne da se plaši da će Maca odnijeti i njegove igračke, ili da počne da se plaši provalnika – govori Aleksandra, piše Telegraf.
Da li je prisutna zabrana ispoljavanja emocija i etiketiranje?
– Primjer zabrane: “Nećeš valjda da plačeš, pa ti si velika djevojčica, samo bebe plaču”. Kod neke djece sa kojom sam radila, ovakav pristup je doveo do odbrana u vidu povlačenja. Ukoliko zaposleni u kolektivu ili roditelji primijete postupke zanemarivanja potreba djeteta, mogu da podnesu prijavu nadležnima, kao i da angažuju stručnu pravnu pomoć – navodi dječiji terapeut Aleksandra Jovanović.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu