Otvorili su joj frizerski salon, iako su željeli da se najprije obrazuje.
– Djetinjstvo na moru je najlepše. Bila sam treća od četvoro djece, pored dva brata i sestre. Nikad nam nije trebalo društvo da se igramo, već smo to radili međusobno. Posvađamo se, počupamo za kosu, pa se pomirimo i odemo da vozimo trotinet. Bila sam najmirnije dijete u porodici. Kad bi me roditelji ostavili negdje da se igram lutkama, nakon tri sata bi me našli na istom mjestu. Nisam nikada pravila probleme, ali sam im zato sad sve to naplatila. U osnovnoj školi sam bila odličan đak, voljela sam da učim. Sa sedam godina sam krenula i u muzičku školu, svirala sam violinu. Cilj im je bio da me sklone s ulice, da imam obaveze i obrazujem se – priča ona i dodaje da se sve promijenilo kad je trebalo da krene u srednju, prenosi Blic.
– Baka me je učila da pravim pletenice i razne frizure, pa sam htjela da budem frizerka. Moji roditelji su bili za to da završim ekonomsku ili turističku školu. Rekli su mi da frizerski salon mogu uvijek da mi otvore. Bila sam tvrdoglava i nije bilo šanse da promijenim mišljenje. Nakon srednje sam išla na još jednu dodatnu obuku i kurs, pa su mi otvorili salon. Po cijeli dan sam radila u njemu i voljela taj posao – rekla je.
Prije pet godina, ona i njena porodica prošli su kroz težak period, kada je njen tri godine stariji brat poginuo u saobraćajnoj nesreći.
– Trudim se da se sjećam lijepih stvari, jer je tako lakše. Bilo je više teških perioda kroz koje smo prolazili. Najtragičniji i najteži momenat dogodio se prije pet godina, a to je smrt mog brata. Ne bih detaljno pričala o tome, jer ne želim da vraćam roditelje na tu bol. Svi problemi koje smo dotad imali postali su mali i nebitni. Trebalo je mnogo snage i ljubavi kako bismo prošli kroz taj pakao. Sjećam se da sam tada stalno govorila: “Kuća puna ljudi, a kuća prazna.” Svi smo tu, ali shvatamo da je najbolje kada ćutimo. Dešavalo se da ne progovorimo po pet dana i da sklonimo tu tugu negdje u srcu. Uskoro će pet godina od tragedije, a djeluje kao da je prošlo pet dana. Ništa se nije promijenilo, samo sam s vremenom naučila da pričam o tome i da se nosim s tim. Godine učine da prihvatiš situaciju, a bol je možda i veća. Kako prolazi vrijeme, sve je teže i teže – rekla je Anđela koja je, kako kaže, u tim trenucima bila veliki oslonac roditeljima.
– Nisam znala koliko mogu da podnesem i koliko sam jaka dok sve to nisam osjetila na svojoj koži. Kada vidiš najbliže da su slomljeni, onda ti Bog da snagu da budeš jak. Najlakše je da svi legnemo u krevet i patimo, ali treba živjeti. Borila sam se za sve nas! Pala sam i dokazala da mogu i moram da ustanem. Tata i ja smo se u tim momentima ujedinili, čupali smo, on na jednu, ja na drugu stranu. Salon mi je mnogo značio, trudila sam se da svaki dan idem da radim iako mi nije bilo do toga. Ispunjavala sam i tatine i mamine obaveze. Htjela sam da pokažem da sam jaka kako bih i njih motivisala. Kada su vidjeli mene da se borim, rekli su: “Kad može ona, hajde da probamo i mi.” Nema gore stvari od odustajanja! Tako je bilo tada, tako je bilo i sada u rijalitiju, kada sam se sama borila protiv svih. – rekla je.
Zbog gubitka sina, Anđelini roditelji su postali još brižniji prema njoj.
– Ako se ne javim na telefon, spremni su da zovu policiju i Hitnu pomoć da vide da li mi se nešto desilo. Isto tako brinemo brat, sestra i ja za njih, ali i međusobno. Veliki sam paničar, čim se neko ne javi na telefon, odmah zovem sve ostale članove porodice. Zauvijek ću biti takva! – zaključila je Anđela.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu