Ova navika, poznata kao “prvi san” i “drugi san”, bila je uobičajena u Evropi do kraja 18. vijeka, ali je postepeno nestala pod uticajem industrijalizacije i modernog načina života.
Prema članku objavljenom na portalu “ScienceAlert”, koji se poziva na rad istoričara Rodžera Ekirha (Roger Ekirch) sa Virginia Tech univerziteta, bifazni san je bio široko rasprostranjen u srednjem vijeku i ranom modernom periodu.
Ljudi bi legli da spavaju ubrzo nakon zalaska sunca, spavali oko četiri sata (prvi san), zatim se budili na jedan do tri sata tokom kojih su obavljali razne aktivnosti – od molitve i čitanja do razgovora, seksa ili čak posjeta komšijama. Nakon toga bi uslijedio “drugi san” do svitanja.
Ekirch je prikupio preko 500 istorijskih izvora, uključujući dnevnike, sudske zapise, medicinske tekstove i književna djela, koji potvrđuju ovu praksu. Na primjer, u engleskim sudskim dokumentima iz 17. vijeka pominje se da su lopovi često koristili period budnosti između dva sna za provale, jer su znali da će kuće biti otvorene. Francuski ljekar iz 16. vijeka savjetovao je parovima da vode ljubav upravo u tom međuperiodu, smatrajući ga najplodnijim.
Zašto je bifazni san nestao?
Prema Ekirchu, ključni faktor za nestanak ove navike bila je pojava ulične rasvjete u gradovima krajem 17. i početkom 18. vijeka. U Londonu i Parizu, ulične lampe su produžile dnevne aktivnosti, pomjerajući vrijeme odlaska na spavanje na kasnije sate. Ovo je dovelo do konsolidacije sna u jedan dugi blok, umjesto dva odvojena. Industrijska revolucija dodatno je ubrzala ovu promjenu. Fabrički radnici morali su da ustaju rano, bez obzira na prirodni ritam, što je učinilo bifazni san nepraktičnim.
Do kraja 19. vijeka, medicinski stručnjaci su počeli da promovišu osmočasovni neprekidni san kao ideal, a električno osvjetljenje omogućilo je aktivnosti duboko u noć.
Da li je bifazni san prirodniji?
Neka istraživanja sugerišu da je bifazni san možda bliži prirodnom ljudskom ritmu. Eksperiment psihijatra Tomasa Vera (Thomas Wehr) iz 1990-ih pokazao je da, kada su ljudi izloženi 14 sati mraka dnevno (bez vještačkog svjetla), spontano prelaze na bifazni obrazac sna – spavajući oko četiri sata, budni jedan do dva sata, pa još četiri sata. Tokom budnog perioda, učesnici su imali povišen nivo prolaktina, hormona koji izaziva opuštenost sličnu meditaciji. Ovo podržava ideju da je međuperiod bio vrijeme za refleksiju i opuštanje, a ne samo za obavljanje poslova.
Savremeni povratak staroj navici?
Danas, sa fleksibilnim radnim vremenima i radom od kuće, neki ljudi ponovo eksperimentišu sa bifaznim snom. Međutim, stručnjaci upozoravaju da naglo prekidanje sna može poremetiti cirkadijalni ritam i dovesti do problema sa spavanjem.
– Istorija pokazuje da je naš trenutni monofazni san relativno nov izum – kaže Ekirch.
– Razumijevanje prošlosti može nam pomoći da bolje upravljamo snom u savremenom svijetu, piše Telegraf.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.