STARINSKI RECEPT ZA KOLJIVO Samo ovako žito neće biti gnjecavo

U svakoj kući ima svoj miris i nijansu ali smisao je isti: život, vječnost i ljubav.

Za pravu teksturu i ukus, ne treba ti ništa više od strpljenja i par starih, provJerenih koraka.

Sastojci:

500 g pšenice (cijelog zrna)

200 g mljevenih oraha

150-200 g šećera (ili po ukusu)

1 kesica vanilin šećera

rendana kora limuna (po želji)

prstohvat cimeta (po želji)

prah-šećer za posipanje

Priprema:

Operite pšenicu više puta, dok voda ne postane potpuno bistra. Potom je potopite u hladnu vodu i ostavi da odstoji preko noći, to je ključ da se zrno kasnije lijepo raskuva i ne raspadne.

Sutradan, vodu prospite i sipajte novu, pa kuvajte na tihoj vatri oko sat do sat i po. Bitno je da zrna omekšaju, ali da ne postanu kaša. Kad se pšenica “otvori” i zrno pukne, znači da je gotova.

Ocijedite je, raširim po čistoj kuhinjskoj krpi i ostavite da se suši i hladi. Ovaj dio većina preskoči, i tu se napravi greška. Ako žito ostane vlažno, postaće gnjecavo i teško, a ne rastresito. Neka se suši makar dva-tri sata, a ako može i duže, još bolje.

Kad se potpuno ohladi, sameljite je na krupno u mašini za meso. Zatim dodajte šećer, orahe, vanilin šećer, limunovu koru i po želji malo cimeta. Sve se promiješa rukama, lagano, da se sastojci povežu.

Na kraju, prebacite na tanjir ili činiju, poravnajte površinu i pospite prah-šećerom kroz sitno sito da izgleda čisto i uredno. Po tradiciji, na sredini se napravi krst od oraha, prenosi Ona.

Kako da žito ne bude gnjecavo

Najvažnije je da pšenicu:

dobro ocijedite – nikako je ne koristi dok se potpuno ne osuši,

ne meljete dok je topla, jer toplota stvara vlagu,

ne prekuvate – zrno treba da bude mekano, ali da se vidi i “osjeti pod zubom”.

Ako želite da izgleda lijepo i na stolu, koristite sitno mljevene orahe i nemojte preterivati sa šećerom – on vlaži smjesu. Umjesto toga, deo šećera možete zameniti medom, koji daje sjaj i bogatiju teksturu.

Žito nije samo poslastica. To je mali ritual sjećanja, miris dima i tišine u kući, trenutak kad se zastane. Jer baš kao zrno pšenice koje mora da “umre” da bi dalo novi život – i svaka naša molitva, kad se izgovori sa mirom, postaje seme nečeg novog.