Pravoslavni Srbi svetog Đorđa slave dva puta godišnje. U proljeće, 6. maja, obilježava se Đurđevdan dan njegovog stradanja. A 16. novembra slavi se Đurđic, u sjećanje na trenutak kada su njegove mošti prenijete iz Nikomidije, današnjeg turskog Izmira, u Lidu Palestinsku.
To je bio događaj toliko važan za vjernike da je vremenom prerastao u jedan od najrasprostranjenijih porodičnih praznika.
Đurđic se poštuje kao da jeste crveno slovo
Iako Đurđic formalno nije crveno slovo, među narodom se poštuje kao da jeste. Ne rade se teški fizički poslovi, ne započinju se veliki radovi, a iz kuće se ne iznosi ništa što smatraju “kućnim blagom”. Ako praznik padne u mrsni dan, priprema se mrsna trpeza, a ako padne u srijedu ili petak, domaćini poste i pripremaju posnu hranu.
Kažu da je Đurđic po brojnosti svečara na osmom mjestu među srpskim slavama. To je i gradska slava Novog Sada i Bora, što dovoljno govori koliko je duboko ukorijenjen u tradiciji.
Dani od Đurđica do Svetog Mrate (24. novembra) nazivaju se mratinci ili vučji dani. U tom periodu se ne prede vuna, ništa se ne pere, a krojači i obućari imaju običaj da odmaraju. Narod vjeruje da se tada “ne dira ništa što bi moglo da naljuti vuka”, jer su ovi dani uvijek bili povezani sa zaštitom doma, stoke i ognjišta, piše Ona.
Za mnoge, ovaj praznik je više od datuma. To je momenat kada se kuća utiša, zapali svijeća, i makar na trenutak vrati osjećaj starog, poznatog reda.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.