Magazin

Magična moć minerala, biljaka i moderne medicine (71): Vasa Pelagić

Kod tolikih diplomiranih doktora nema nijedne knjige za narodno zdravlje kao što je tvoja, piše u jednom od pisama koje je Vasa Pelagić pred kraj 19. vijeka dobijao od svojih poštovalaca.

FOTO: WIKIPEDIA

„Najkorisnija knjiga srbska”, „najsvetije Evangelije”, „spasitelj”, samo su neke od pohvala izrečenih „Narodnom učitelju”, najčitanijoj knjizi o liječenju biljem koja se i danas, 130 godina nakon prvog objavljivanja, iznova štampa.

Zbirka Vase Pelagića, kupljena 1945. od Klare, žene Jovana Skerlića, čuva se u Univerzitetskoj biblioteci „Svetozar Marković”. Ona sadrži više od 150 pisama koja su stizala sa svih strana, čak i iz Azije i Amerike. Danica Filipović, bibliotekar savjetnik u Univerzitetskoj biblioteci, kaže da su se Pelagiću najviše obraćali obični ljudi, opančari, duvandžije, bravari, rabadžije, furundžije, pekari.

„Rijetka je radnička kuća koja ima pismene duše, a da se u njoj ne čitaju knjige Pelagićeve”, govorio je Dragiša Lapčević. A o popularnosti „Narodnog učitelja” svjedoči i pismo iz Tekeriša: „Čitajući progledasmo na oči. Sad tek znamo šta smrdi, a šta miriše.”

Rođen 1838. godine u Gornjem Žabru (današnje Pelagićevo) u bosanskoj Posavini, Vasa Pelagić, jedan od najvećih revolucionara i prvih socijalista Balkana, za života je objavio i ljudima razdijelio više od 250.000 primjeraka svojih knjiga! Objavljeno 1879, njegovo najpoznatije djelo „Narodni učitelj” probudilo je veliko interesovanje u narodu i do danas ostalo najznačajnija knjiga iz narodne medicine objavljena na prostoru bivše Jugoslavije.

Njegove su pristalice govorile – „živimo po Pelagiću”, a on sam je zdrav život propagirao i sopstvenim primjerom. Književnik Jaša Prodanović ovako ga je zapamtio: „Bio je to živahan čovjek, rumenih obraza, vesele naravi, zdrav, kao ’od brega odvaljen’… Volio je dobra jela, ali nije pio alkoholna pića ni pušio duvan. Umjesto obične kafe, pio je ’kafu od žira’, koju je preporučivao svakome kao koristan napitak.”

Za neuke i siromašne „Narodni učitelj” je imao ogroman praktični značaj. O tome Pelagiću iz zlatnog Praga piše Vasa Marković, svršeni đak trgovačke škole: „Za doktora, njegove recepte i apotekarske farbane vodice potrebno je nekoliko banaka, što seljak nema, i dosta vremena, a ovako pomoću tvoje knjige izliječi se brzo i jeftino.”

Pročitajte još

U originalnom izdanju „Narodnog učitelja” piše: „Ko se pere i trlja prsa ‘ladnom vodom i udešava da se u sobi nikad ne oznoji, neće dobiti kijavicu. A ko je dobije, neka odmah uzme sjekiru i nek’ cijepa drva dok ga ne oblije znoj po cijelom tijelu.” Priređivači kasnijih izdanja štošta su dodavali, pa se u izdanju iz 2005. pojavio i recept za grip: „Trljati bolesnika svako veče po cijelom tijelu čarapom vunenom umočenom u sirće, zejtin i kamfor, a iza vrata oblagati utučen ren, pa je bolesnik uskoro zdrav.”

Nije Vasa Pelagić sjekiru preporučivao za laboratorijske viruse. U 19. vijeku još uvijek se bolovalo samo od narodnih i zaraznih bolesti. Bolovalo, umiralo, ali i liječilo. „Dužan sam vam blagodariti za vašu knjigu koja je izliječila moga brata od škrofula”, piše opančar Miloš Damnjanović, koji je spas našao u receptu „kukuta kao siguran lijek od žive rane”. Aleksa Vasić, dorćolski krojač s adresom „pozadi Parnog kupatila Prilepska 44”, piše da je pronašao „spas djece od gušenja”. A Marko Jovanović iz Mionice čika Vasu obavještava o „ljekovitom uspjehu” u selu Brežđu, Kolubarski srez: „U kući Acike Miloševića djevojka je patila nesnosne bolove u očima, a izliječio ju je po uputstvima Narodnog učitelja Đorđe Tufedžić iz Mionice. Za ovu ljekarinu familija mu je platila 80 dinara u gotovini, a djevojka je podarila boščaluk koji je vrijedio 12 dinara.”

Vasa Pelagić je osnove medicine stekao na univerzitetu u Moskvi u koju je pobjegao nakon sukoba s Turcima u Brčkom, gdje je radio kao učitelj. „Više vrijedi izučiti i znati koliko zdravstvene i ekonomske koristi leže u koprivi i suncokretu, u pužu i kornjači, no sve znanje što je pjevao Gundulić, Cicero, Mušicki, Puškin i drugi”, zapisao je po povratku iz Rusije.

U narodu široko prihvaćene, Pelagićeve prosvjetiteljske novotarije nisu se dopale vlastima. Kada je uz pomoć srpske vlade otvorio bogosloviju u Banjaluci i osnovao štedionicu iz čijeg fonda bi se školovali siromašni đaci, Turci su ga uhapsili, osudili na 101 godinu robije i odlučili da ga protjeraju u Malu Aziju. Prije nego što je dospio u zatvor, Pelagić je odbio prijedlog prijatelja da se prikupljenim dukatima podmite turske vlasti u Sarajevu. I iz Male Azije Turcima je poručio: „Osudili vi mene ili ne, ja ću, kao i do sada, uporno braniti i širiti svoje napredne misli dokle god sam živ.”

Uz pomoć ruske i srpske vlade, Pelagić bježi iz zatvora i vraća se u Beograd, gdje, kao narodni mučenik i borac za srpsko oslobođenje, dobija politički azil. Sredinom 1876. godine uhapšen je u Austrougarskoj i osuđen na godinu dana robije. Posljednje godine života proveo je u Beogradu i Požarevcu, više u zatvorima nego na slobodi. Kao prijatelja bijednih i ugnjetenih, čovjeka „nesalomljive volje i apostolske energije”, kako ga je opisao Skerlić, narod ga je obožavao i na izborima za Narodnu skupštinu 1890. kandidovao za narodnog poslanika. A vlast ga je progonila do posljednjeg dana.

Da je snimljen film o životu Vase Pelagića trajao bi duže od Bertolučijevog „Dvadesetog vijeka”. Strahovale su od njega vlade pet država, čak su mu i poštu plijenili. U Univerzitetskoj biblioteci čuva se protestno pismo Rudničana Sudu varoši Beograda zbog zabrane knjiga i suđenja Vasi Pelagiću, na koje je dežurni telegrafista u Čačku dopisao: „Na osnovu člana 15. Zakona o telegrafu nije se moglo primiti na odpravljanje.”

Mučen, kažnjavan i iscrpljen bolešću Vasa Pelagić je umro januara 1899. u bolnici zatvora Zabela kod Požarevca. Sahranjen je noću, tajno, kao robijaš na zatvorskom groblju. Vlasti nisu dozvolile prijateljima da njegove posmrtne ostatke prenesu u Beograd ili Gornji Žabar.

Iako živimo u doba savremene medicine, u vremenu kada se suočavamo s epidemijom novog gripa, nije na odmet da se sjetimo riječi iz predgovora prvom izdanju „Narodnog učitelja”: „Prirodna smrt dolazi po neodoljivim i vječnim zakonima moćne prirode, a bolest i sirotinja dolaze po neznanju i nevještini, po nemarnosti i nepažnji”. Tako je pisao Vasa Pelagić u vrijeme kada nije bilo moćne farmaceutske industrije i ljekara-političara kojima je stranačka disciplina važnija od Hipokratove zakletve.” (Bene Krivokapić)

(Nastaviće se)