Da postoje psihički problemi. Da oni nisu ničija uobrazilja, već realnost koja može da parališe čovjeka i razboli ga i fizički.
Ta ispovijest i savjeti imali su za cilj da ljudima koji prolaze kroz isto ili slično kao Stefan pruže podršku i ideju kako mogu da pomognu sebi.
Prvo moramo da ih budemo svjesni, zatim i da ih liječimo, ali ne motikom, kako su to neki predložili.
Ko o čemu, Srbi o motikama i mukotrpnom radu koji liječi sve
A zašto baš pričamo o motikama?
Jedan od komentara na Stefanovu priču možda i najbolje ilustruje koliko smo nesvjesni. Ali prije toga, samo još jedna činjenica – prošlogodišnje istraživanje “Zdravlje mladih – položaj i potrebe mladih u Srbiji” Krovne organizacije mladih Srbije (KOMS) pokazalo je da više od dvije trećine ispitanika (68,5%) uzrasta od 15 do 30 godina, ima anksioznost, da više od polovine ispitanika (51,9%) ima simptome umjerene ili teške depresije, dok je više od trećine ispitanika (34,2%) navelo da su im bile potrebne usluge psihologa ili psihoterapeuta, ali da sa njima nisu razgovarali.
A evo i komentara: “Imam utisak da bi se more današnjih “bolesti” prvenstveno psihičkih izliječile sa motikom u šake… Kad poslije toga padne noć, nemaš vremena da budeš ni depresivan, ni anksiozan… Samo zaspiš kao beba… Pa tako ukrug.”
Na sreću, bilo je i ljudi koji su odmah stali u Stefanovu odbranu i osudili neprimjerene komentare.
– Očigledno nemate nikog u porodici sa bilo kakvim mentalnim poremećajem pa ovako pišete. Kada budete imali slobodno im dajte motiku u ruke da ozdrave – napisala je jedna čitateljka.
– E vidiš, za razliku od vas sveznajućih demagoga koji prizivate čuvenu srpsku motiku, a zapravo ste neradnici i ljenčuge par ekselans, ja sam je zapravo i držala. I ne, ne pomaže. Radnik istina ne priča o anksioznosti, ali kad mu od iste strada srce na primjer, to je sasvim “normalno” – poručila je druga čitateljka.
Prema riječima stručnjaka, u patrijarhalnom društvu u kome živimo i u kome nam djeca odrastaju ne može ni da čudi da je sramota, pogotovo kada je muškarac u pitanju, da neko prizna da je bolestan, da mu je potrebna pomoć ili da javno pokaže svoju ranjivost pa i da pusti suzu ako se tako osjeća.
Ipak, ovaj kompleksan problem izgleda da postoji oduvijek, samo što je trenutno naša surovost i zatucanost vidljivija jer svako sada može da iznese svoje mišljenje u komentarima ili putem društvenih mreža.
Psiholog i psihoterapeut Renata Petrić ističe u izjavi za Blic da je vrlo hrabro od Stefana što je detaljno u javnost iznio problem sa kojim se suočava, a veliki broj komentara na njegovu ispovijest samo je dokaz da je ta tema vrlo interesantna zato što je probudila različita osjećanja kod ljudi.
Kalo kaže, postoje i ljudi koji jednostavno negiraju postojanje psihičkih bolesti i potrebu za njegovanjem mentalnog zdravlja smatraju pomodarstvom.
To su, kako kaže, ljudi vaspitavani u stilu da se mora biti jak, mora se izdržati, osloniti na sopstvene snage i izlaziti samostalno iz svih nedaća koje te zadese.
Oni ljude sa psihičkim tegobama smatraju slabićima i ljuti su na njih što nisu dovoljno snažni da prevaziđu probleme.
– Međutim, ohrabrujuće je to što je nakon surovih komentara uslijedio i veliki broj onih koji su se upustili u odbranu momka sa anksioznošću. Uopšteno govoreći, ipak se vidi da se svijest u našem društvu vezano za njegovanje mentalnog zdravlja polako mijenja u pravcu povećanog razumijevanja i brige – naglašava naša sagovornica.
Đoković kada pusti suzu on je heroj nacije, a kada to učini običan čovjek on je slabić
U našem narodu uvriježeno je mišljenje da neko ko javno pokazuje svoja osjećanja, pogotovo ranjivost ako su muškarci u pitanju, taj je slabić ili “šonja”, a svoju dvoličnost prikazali smo i na nedavnom dočeku naše košarkaške reprezentacije i Novaka Đokovića na terasi Narodne skupštine gdje se naš čuveni teniser nije libio da pusti suzu.
Petrić kaže da je praktično stav nacije prema Đokovićevim uspjesima takav jer je on naš heroj, doprineo je promociji Srbije i u tome je neprikosnoven, tako da većina nas njemu oprašta suze zato što je toliko uradio u očima srpskog naroda.
– To je psihologija mase. Sva slava, svi uspjesi koje je Đoković donio u Srbiju, to što s ponosom ističe svoje porijeklo, zauzima vrlo pravičan i moralan stav koji mu često donosi neprilike i negativne komentare svjetskih medija za posljedicu imaju da ga većina građana Srbije doživljava kao heroja nacije i spremna je unaprijed sve suze da mu obriše – objašnjava Petrić.
Dodaje da se postavlja pitanje zašto smo, s druge strane, surovi prema ostalim muškarcima koji plaču i javno iskazuju svoja osjećanja?
– Korijene toga možemo potražiti u vaspitanju. Kao što sam već pominjala, mnogi od nas su od malih nogu učeni da budu jaki da bi preživjeli, a tome nas je i istorija nerijetko učila. Čini se da ipak postajemo tolerantniji prema onima koji javno iskazuju svoja osjećanja, pa makar to bile i suze i javno pokazivanje slabosti – smatra Petrić.
Ona podsjeća da je u posljednje dvije – tri godine, od pošasti koja nas je zadesila u vidu korone, vidljivo da su ljudi mnogo otvoreniji da potraže savjetovanje sa psihologom ili psihoterapeutom te da ne stigmatizuju one koji potraže pomoć psihologa ili psihijatra ukoliko uoče da imaju neki problem.
Petrić smatra da je jako važno pričati o tim temama jer se i po komentarima, bilo negativnim, bilo pozitivnim, vidi da su ljudi zainteresovani za takve priče.
Boljim upoznavanjem javnosti sa problemima sa kojima se susreću naši sugrađani možemo ih, kako kaže, razumjeti i stati u njihovu odbranu pa možda im i pomoći savjetima kome da se obrate za pomoć, prenosi Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu